Nepoštovanjem pravila, gresi se ne prevazilaze, već mogu postati još dublji i teži.
Nepoštovanje epitimije (duhovnog leka ili pravila koje vernik dobija od svog duhovnika nakon ispovesti) u pravoslavnoj tradiciji smatra se grehom neposlušnosti i svesnim odbijanjem duhovnog isceljenja.
Kako Crkva posmatra epitimiju kao lek, a ne kao kaznu, njeno neispunjavanje direktno šteti samom verniku.
Naime, prema rečima Svetih otaca, ako bolesnik baci oblog koji mu je lekar prepisao, rana će se inficirati. Nepoštovanjem pravila, gresi se ne prevazilaze, već mogu postati još dublji i teži.
S druge strane, poslušanje duhovnom ocu je temelj pravoslavnog podviga. Svesnim odstupanjem od njegove reči, čovek upada u greh gordosti i samodovoljnosti, misleći da zna bolje od onoga ko pred Bogom odgovara za njegovu dušu.
- Epitimija nije kazna koja bi trebalo da zadovolji nečiju uvredu ili umilostivi uvređenu Božiju pravdu, nego je to lekovito sredstvo koje treba da obezbedi duševno ozdravljenje grešnika kroz poboljšanje i uzrastanje u vrlinskom životu. Ta čudesna sredstva imaju za cilj da čuvaju vernika od svih iskušenja sveta i đavola, da ne bi ponovo pao u iste ili slične grehe - objasnio je otac Milan na sajtu Svetosavlje i dodao:
Shutterstock/KoldunovaAnna
Kršenjem epitimije čovek upada u još veću krizu
- Kao što bolesnik ne uzimajući propisane lekove može da naškodi telu svome tako i nepridržavanje saveta svoga duhovnika može da bude na duhovnu štetu svakoga pokajnika. Epitimiju može i treba da naloži ispovednik (duhovnik) a na osnovu naših ispoveđenih grehova. Onaj koji nam je naložio epitimiju on može i da nas razreši ali nikako sami mi sebe da razrešavamo.
Šta raditi ako ste prekršili epitimiju?
Trebalo bi znati da svesno izbegavanje duhovnika nakon kršenja epitimije samo produžava duhovnu krizu. Rešenje je uvek u novom pokajanju i otvorenom razgovoru.
- Svaki greh je veliki i nije važno koliki je, nego kako ga što pre ispovediti, pokajati se i nikada više ne činiti. Najbolje je obrati se svom svešteniku koji je i dao epitimiju i tražiti od njega savet, jer on zna na osnovu čega je dao epitimiju ili ispovediti se kod najbližeg sveštenika te tražiti duhovni savet (epitimiju) za ono što treba činiti. Epitimija se nikad ne prekida bez blagoslova sveštenika - jasno je ukazao otac Milan.
Posledice kršenja epitimije
Shutterstock/Mykola Komarovskyy
Epitimija se ne prekida bez blagoslova sveštenika
- Kao što neko, ko ima rane po telu, ide da ih pokaže lekaru i dobije od njega uputstvo da stavi takav i takav oblog na njih i uz to da ne pije vino i ne jede takvu i takvu hranu, jer u suprotnom njegove rane neće zarasti, i to tako i ti, brate moj, imaš duševne rane, grehe. Otišao si i pokazao ih duhovniku, to jest, ispovedio ih. Duhovnik je odredio da na njih staviš oblog, a to je epitimija: post, uzimanje samo suve hrane, kolenopreklonjenje, milostinja i molitva. Uz to te je uputio da ne piješ i da ne jedeš određenu hranu, to jest, da se ne pričešćuješ Svetim tajnama.
- Ako ga ti onda ne poslušaš i jedeš, šta biva? Tvoje rane - gresi, ne zaceljuju, nego pođu po zlu i postaju još veće. Ma šta kažem ne zaceljuju? Preti ti i duševna i telesna smrt, kako kaže božanski Pavle: "Zato su među vama mnogi slabi i bolesni, i dosta ih umire", to jest, zato što se mnogi nedostojno pričešćuju, pa se razboljevaju i slabe, a neki od njih i umiru. Naposletku, kažem ti, brate, da epitimiju, koju ti odredi duhovnik treba da izvršiš u što kraće vreme možeš, ukoliko si u blagodati Božijoj i da je ne odlažeš, jer ne znaš šta te sutra čeka.
Da li je dovoljno da čoveku bude žao zbog učinjenog ili se od njega traži mnogo dublja promena? Svetogorski starac ukazuje gde počinje istinsko preobraženje i čemu ono vodi.
Depresija i duševna patnja mogu toliko da opterete čoveka da mu i najobičnije životne stvari postanu teške, a pronalaženje mira čini se gotovo nedostižnim.
Ipak, naglasio je da Crkva preporučuje da se imena deci daju po nekom svetom, da bi mu taj sveti bio pokrovitelj i obrazac u životu ili da roditelji izaberu bar neko drugo tradicionalno srpsko ime.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
U pratnji srpskog patrijarha biće mitropoliti banatski Nikanor i šumadijski Jovan, protojerej Nedeljko Vasiljević, protođakoni Radomir Vrućinić i Ivan Gašić, đakon Vasilije Kostić i čtec Andrej Jelić.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Depresija i duševna patnja mogu toliko da opterete čoveka da mu i najobičnije životne stvari postanu teške, a pronalaženje mira čini se gotovo nedostižnim.
U pratnji srpskog patrijarha biće mitropoliti banatski Nikanor i šumadijski Jovan, protojerej Nedeljko Vasiljević, protođakoni Radomir Vrućinić i Ivan Gašić, đakon Vasilije Kostić i čtec Andrej Jelić.
Depresija i duševna patnja mogu toliko da opterete čoveka da mu i najobičnije životne stvari postanu teške, a pronalaženje mira čini se gotovo nedostižnim.
Njih troje žive u staroj porodičnoj kući u Babinama, gde im je svakodnevica dodatno otežana zbog zdravstvenog stanja braće i udaljenosti od zdravstvenih ustanova.
Govoreći o poniženju i strahu od tuđih reči, sveštenik je naglasio da niko ne može drugog čoveka istinski da ponizi, jer poniženje u duhovnom smislu nastaje iz čovekovih sopstvenih postupaka i greha.
Njegov miris prati molitvu, praznike i važne porodične trenutke, dok se kadenje u pravoslavlju smatra mnogo više od običaja koji se prenosi sa generacije na generaciju.