Smirenje (poniznost) u pravoslavlju je temelj svih vrlina i predstavlja duboko unutrašnje sjedinjenje čoveka sa Bogom kroz oslobađanje od ponosa i potrebe da sebe stalno stavlja iznad drugih. Smiren čovek nije onaj koji sebe ponižava, već onaj koji svoje mesto pred Bogom i ljudima vidi bez uzdizanja i bez potrebe da se dokazuje.
Čovek teži smirenju, a istovremeno teško priznaje da je pogrešio, nerado prihvata kritiku i često pokušava da opravda svoje postupke. Dok god traži razlog zbog kojeg je postupio upravo tako kako jeste, teško može da vidi sopstvenu slabost.
Smirenje ne znači da čovek sebe smatra bezvrednim niti da treba da trpi nepravdu. Ono počinje onda kada prestane da ulepšava sliku o sebi i kada je spreman da prizna ono što kod sebe vidi kao pogrešno. Takvo suočavanje nije lako, posebno kada se radi o gresima koji se ponavljaju i koji su vremenom postali deo svakodnevnog života.
Zato je pokajanje neraskidivo povezano sa smirenjem. Čovek koji priznaje grešku ne prebacuje odgovornost na druge i ne traži opravdanje za ono što je učinio. Umesto toga, prihvata da je pogrešio i nastoji da svoj život promeni.
U tome posebno mesto ima ispovest, kroz koju vernik pred sveštenikom otvoreno govori o svojim gresima.
Ispovest tako nije samo izgovaranje onoga što je učinjeno, već suočavanje sa sopstvenim slabostima. Čovek mora da bude spreman da izgovori upravo ono što bi najradije prećutao, da ne skriva svoje padove iza okolnosti i da ne traži krivca izvan sebe.
Tek kada prestane da opravdava greh, može iskreno da poželi da ga se oslobodi.
Na vezu između borbe protiv greha, ispovesti i istinskog smirenja ukazao je Sveti Isak Sirin:
"Ko mrzi svoje grehe, prestaje da greši; ko ih ispoveda dobiće oproštaj. Nemoguće je da čovek ostavi naviku da greši, ako ne stekne pre toga neprijateljstvo ka grehu i nemoguće je da dobije oproštaj grehova, pre nego što ispovedi grehe. Jer, ispovedanje grehova predstavlja uzrok istinskog smirenja".
Bonus video
Hristovo učenje nije bilo i nije ni danas prilagođeno ljudskim željama, već je pozivalo i poziva na promenu iznutra, što savremenom čoveku nimalo ne odgovara.
Čovek često sreću poistovećuje sa ispunjenjem sopstvenih želja, ne razmišljajući da ono što želi možda nije u skladu sa Božijom voljom.
Duhovi zla u ljudski um unose misli koje podstiču strah, očajanje, mržnju, zavist, gordost i beznađe.
Jedna vernica upitala je oca Viktora Nišikova može li dobrota da opravda ružne reči, a njegov odgovor otvara ozbiljno pitanje o grehu, pokajanju i tome šta se zaista nalazi u čovekovom srcu.