"OD NJIH ODLAZI BOŽJA BLAGODAT...!" Šokantna tvrdnja arhimandrita Amvrosije o uzroku depresije!
Crkva ne odbacuje medicinu, ali ističe da lekovi samo umiruju telo, dok se duša leči ispovešću, liturgijom i menjanjem sebe.
Pravoslavlje na prijateljstvo ne gleda kao na prolaznu emociju, već kao na duboku duhovnu vezu.
U današnjem svetu, u kome se odnosi često zasnivaju na interesima, a kontakti svode na kratke poruke i lajkove, pravo prijateljstvo postaje prava retkost.
Ljudi se lako predstavljaju kao prijatelji – dok je sve u redu, dok se smejemo, izlazimo, delimo lepe trenutke. Ali kada naiđu prve životne poteškoće, kada nas stignu tuga, gubitak, slabost ili borba, tada jasno vidimo koliko je zapravo malo onih koji zaista ostaju.
Upravo tada, kad nam najviše treba oslonac, shvatimo da su mnogi bili tu samo dok im je bilo zgodno, lako i prijatno. Istinski prijatelji se ne poznaju u trenucima radosti – već u nevolji. A kada takvih gotovo da i nema, čovek neizbežno postavlja pitanje: gde su nestali oni koji se zaklinju na bliskost?
Pravoslavlje na prijateljstvo ne gleda kao na prolaznu emociju, već kao na duboku duhovnu vezu. Pravi prijatelj je onaj koji ne traži tvoje svetlo, već te voli i kada si u tami. To nije odnos iz koristi, već iz ljubavi. Sveti oci su govorili da je prijateljstvo izraz božanske ljubavi među ljudima – ono u sebi nosi strpljenje, razumevanje, vernost i tišinu kada reči nisu dovoljne.
Takvu dubinu odnosa lepo je izrazio starac Amfilohije Makris. Na pitanje koliko zapravo vrsta prijatelja postoji, odgovorio je jednostavno, ali duboko:
- Četiri. Prvi su kao hrana, potrebni su ti svakog dana. Drugi su kao lek, tražiš ih kad ti je loše. Treći su kao bolest, oni sami traže tebe. A četvrti... četvrti su kao vazduh, ne vidiš ih, ali su oni uvek sa tobom.

U duhovnom smislu, prijateljstvo je dar, ali i odgovornost.
Čovek, zaslepljen emocijama, često vidi samo ono što gubi, a ne i ono što gubitkom dobija.
Pravoslavna mudrost podseća da se istinski oslonac ne traži u prolaznom, već u večnom, jer samo ono što je ukorenjeno u Bogu ne može biti iznevereno.
Grešimo kada poverenje poklanjamo ljudima olako, vođeni spoljašnjim utiscima, dopadljivošću ili prividnom bliskošću.
Crkva ne odbacuje medicinu, ali ističe da lekovi samo umiruju telo, dok se duša leči ispovešću, liturgijom i menjanjem sebe.
Kroz svetu tajnu ispovesti, razgovore, savete o molitvi i postu, duhovnik bi trebalo da pomogne čoveku da prepozna sopstvene slabosti, pobedi greh i napreduje u hrišćanskom životu.
U besedi za nedelju 18. sedmice po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički objašnjava šta apostol Filip nije mogao da vidi i zašto telesne oči nisu dovoljne da čovek prepozna Božije prisustvo.
Jedna od pouka svetogorskog starca otkriva zašto i mali prinos pred Bogom ima posebnu vrednost kada se uz sveću setimo onih koji prolaze kroz patnju, nevolju i teške životne trenutke.
Crkva ne odbacuje medicinu, ali ističe da lekovi samo umiruju telo, dok se duša leči ispovešću, liturgijom i menjanjem sebe.
Na Belom kamenu iznad metohijske ravnice čuva se priča o srednjovekovnom čudu, starim rukopisima koji su stigli do Sankt Peterburga, ikonama iz različitih epoha i monahinjama koje danas čuvaju ovu svetinju.
Posle razaranja 2004. godine, u Prizren su se vratili učenici, nastava i crkveno pojanje, a obnovljeni kompleks danas ponovo služi svojoj prvobitnoj nameni.
U Pećkoj patrijaršiji raste crni dud star oko 750 godina koji čuva narodna kazivanja o opstanku i obnovi srpskog naroda na Kosmetu.
Sveštenik Andrej Tkačov objašnjava kako iskušenja počinju, zašto čovek na putu ka Bogu nailazi na prepreke i na koji način se protiv zla može boriti.
Nekada se pravio kada gosti iznenada pokucaju na vrata, a danas je idealan izbor za sve koji žele raskošan desert bez dugog stajanja kraj šporeta.
Crkva predviđa jedan jedini izuzetak od redovnog načina vršenja Svete tajne krštenja, koji je strogo regulisan crkvenim zakonom.