ZAŠTO NIKAD NE TREBA DA SE LJUTIMO NA LJUDE KOJI NAS SE SETE SAMO KAD IM JE TEŠKO: Sveti Nektarije Eginski kaže da nas cene više nego što mislimo, a evo i zašto
Ponekad nismo zaboravljeni, već samo nismo cenjeni onako kako bismo voleli.
Prijatelji su porodica koju sami biramo.
U životu, prijatelji nisu samo saputnici kroz vreme i okolnosti – oni su često naši najbliži saveznici, naši tihi učitelji, naši iskreni kritičari i najveća podrška. Biti okružen pravim prijateljima znači imati nekog ko te razume i kada ćutiš, ko ostaje kada svi drugi odu i ko te ne podseća na tvoje greške, osim kada to čini da bi te podigao.
Prijatelji ne dolaze samo da bi ispunili naše vreme. Oni imaju moć da utiču na naše vrednosti, izbore, navike, pa čak i na naš identitet. Kroz prijateljstva se razvijamo – sa onima koji nas bodre, učimo da verujemo u sebe; sa onima koji nas osporavaju, učimo da preispitujemo sopstvene stavove. Prijateljstvo je mesto susreta gde se, u najčistijem obliku, ogleda i snaga i krhkost ljudske prirode.
Zato se i kaže da su prijatelji – porodica koju sami biramo. Ali ta sloboda izbora sa sobom nosi i veliku odgovornost. Jer, kao što dobar prijatelj može oplemeniti čoveka, podstaći ga na dobro, podići ga kad padne, tako i loše društvo može da ga odvuče u stranputicu, udalji od samog sebe i od vrednosti koje je gradio čitav život.
O tome koliko su odnosi koje gradimo važni i koliko duboko oblikuju naše biće, govori i pravoslavlje. U njoj prijateljstvo nije samo društveni fenomen, već i duhovna kategorija. Pravoslavna duhovnost podseća da prava prijateljstva treba da budu utemeljena na istini, ljubavi, uzajamnom poštovanju i iskrenoj brizi za spasenje duše drugoga. Prijatelj koji te ne podseća na Boga, koji ne podstiče tvoju dušu na rast, koji ne stoji uz tebe u molitvi i tišini, već samo u provodu i površnosti, nije prijatelj u duhovnom smislu.
Jedan od najmudrijih i najuticajnijih svetitelja Crkve, Sveti Jovan Zlatousti, ostavio je snažno upozorenje koje se odnosi na značaj prijatelja, koje i danas ima svoju punu težinu:
"Ništa nije tako opasno kao loše društvo. Jedan pokvareni prijatelj može ti naneti veću štetu nego deset neprijatelja."
Ponekad nismo zaboravljeni, već samo nismo cenjeni onako kako bismo voleli.
Jednostavne reči iz pravoslavnog molitvenika koje kriju snagu ljubavi, vere i nevidljive podrške u trenucima kada je najpotrebnija.
U današnjem svetu, naići na iskrenog prijatelja nije samo retkost - to je skoro pa luksuz.
Pravoslavlje na prijateljstvo ne gleda kao na prolaznu emociju, već kao na duboku duhovnu vezu.
Pravoslavna tradicija uči da je svaki dar koji čovek ima, bilo da je reč o novcu, znanju ili vremenu, dat sa razlogom.
Reči jednog od najvećih hrišćanskih svetitelja o apostolu Tomi otkrivaju kako ono što izgleda kao slabost može postati snažan dokaz koji menja pogled na istinu i veru.
Isus Hristos je svojim stradanjem na krstu uzeo na sebe grehe sveta, podnevši žrtvu radi spasenja ljudi.
U pravoslavnoj tradiciji brak nije samo zajednica dvoje ljudi koji dele svakodnevicu, već sveti savez u kojem muž i žena zajedno grade put ka Bogu.
Jeromonah Serafim Rouz napustio je filozofska lutanja, osnovao manastir u Platini i svojim knjigama oblikovao generacije vernika širom sveta.
Tumačeći reči apostola Pavla, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički u svojoj besedi za utorak 4. sedmice po Vaskrsu ruši uobičajeno shvatanje moći.
Duhovna pouka shiarhimandrita Kirila Pavlova otkriva zašto spoljašnje kajanje bez unutrašnjeg preobražaja i oproštaja prema bližnjem gubi svoju duhovnu težinu.
Odluka opštine Lučani obradovala je meštane koji nisu zaboravili arhipastira koji je pomagao svoj kraj, gradio crkveni život u rasejanju i ostavio dubok trag među Srbima s obe strane okeana.
Maramice ostaju na ovom mestu sedam dana, a zatim se zakopavaju i muka večno ostaje u zemlji.
U Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja služena zaupokojena liturgija za Jovana Kneževića, uz prisustvo mitropolita Joanikija i brojnih vernika; emotivni oproštaj nastavljen molitvom i ispraćajem ka manastiru Kosijerevo.
Eparhija zagrebačko-ljubljanska ne ostavlja prostor za relativizaciju – traži odgovornost, upozorava na posledice i ukazuje da je pogođeno nešto mnogo dublje od same svetinje
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
U hramu Svetih apostola Petra i Pavla u Topčideru vladika Dositej je na praznik Svetog vladike Nikolaja rukopoložio dugogodišnjeg đakona i pojca Željka Jovanovića u sveštenički čin.
Dešava se, priča otac Dimitrije, da Bog prima dete sebi, jer želi da izbavi njega i njegove bližnje od nekog težeg krsta.
Maramice ostaju na ovom mestu sedam dana, a zatim se zakopavaju i muka večno ostaje u zemlji.