ZAŠTO NIKAD NE TREBA DA SE LJUTIMO NA LJUDE KOJI NAS SE SETE SAMO KAD IM JE TEŠKO: Sveti Nektarije Eginski kaže da nas cene više nego što mislimo, a evo i zašto
Ponekad nismo zaboravljeni, već samo nismo cenjeni onako kako bismo voleli.
Prijatelji su porodica koju sami biramo.
U životu, prijatelji nisu samo saputnici kroz vreme i okolnosti – oni su često naši najbliži saveznici, naši tihi učitelji, naši iskreni kritičari i najveća podrška. Biti okružen pravim prijateljima znači imati nekog ko te razume i kada ćutiš, ko ostaje kada svi drugi odu i ko te ne podseća na tvoje greške, osim kada to čini da bi te podigao.
Prijatelji ne dolaze samo da bi ispunili naše vreme. Oni imaju moć da utiču na naše vrednosti, izbore, navike, pa čak i na naš identitet. Kroz prijateljstva se razvijamo – sa onima koji nas bodre, učimo da verujemo u sebe; sa onima koji nas osporavaju, učimo da preispitujemo sopstvene stavove. Prijateljstvo je mesto susreta gde se, u najčistijem obliku, ogleda i snaga i krhkost ljudske prirode.
Zato se i kaže da su prijatelji – porodica koju sami biramo. Ali ta sloboda izbora sa sobom nosi i veliku odgovornost. Jer, kao što dobar prijatelj može oplemeniti čoveka, podstaći ga na dobro, podići ga kad padne, tako i loše društvo može da ga odvuče u stranputicu, udalji od samog sebe i od vrednosti koje je gradio čitav život.
O tome koliko su odnosi koje gradimo važni i koliko duboko oblikuju naše biće, govori i pravoslavlje. U njoj prijateljstvo nije samo društveni fenomen, već i duhovna kategorija. Pravoslavna duhovnost podseća da prava prijateljstva treba da budu utemeljena na istini, ljubavi, uzajamnom poštovanju i iskrenoj brizi za spasenje duše drugoga. Prijatelj koji te ne podseća na Boga, koji ne podstiče tvoju dušu na rast, koji ne stoji uz tebe u molitvi i tišini, već samo u provodu i površnosti, nije prijatelj u duhovnom smislu.
Jedan od najmudrijih i najuticajnijih svetitelja Crkve, Sveti Jovan Zlatousti, ostavio je snažno upozorenje koje se odnosi na značaj prijatelja, koje i danas ima svoju punu težinu:
"Ništa nije tako opasno kao loše društvo. Jedan pokvareni prijatelj može ti naneti veću štetu nego deset neprijatelja."
Ponekad nismo zaboravljeni, već samo nismo cenjeni onako kako bismo voleli.
Jednostavne reči iz pravoslavnog molitvenika koje kriju snagu ljubavi, vere i nevidljive podrške u trenucima kada je najpotrebnija.
U današnjem svetu, naići na iskrenog prijatelja nije samo retkost - to je skoro pa luksuz.
Pravoslavlje na prijateljstvo ne gleda kao na prolaznu emociju, već kao na duboku duhovnu vezu.
Sveti oci nisu slučajno uzdržanje od hrane, kao i od alkohola, smatrali važnim delom duhovne borbe.
Crkva poziva vernike da budu pažljivi u rečima, blagi u sudovima i istrajni u molitvi, jer se samo kroz smirenje i ljubav čuva zajedništvo među ljudima.
U Svetom pismu i učenju Svetih otaca mnogo puta se upozorava na opasnost licemerja, dvoličnosti i laskanja.
Crkva uči da čovekov život i duhovno sazrevanje ne zavise samo od prijateljstva, već se mnogo može naučiti i od neprijatelja.
U besedi za sredu 18. sedmice po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički objašnjava zašto su Hristove reči izazvale tako burnu reakciju.
Jedna kratka pouka velikog duhovnika i pustinjaka govori o tri misli koje lako mogu da zaokupe čoveka i zbog kojih zaboravlja da ceni ono što već ima.
Posle razaranja 2004. godine, u Prizren su se vratili učenici, nastava i crkveno pojanje, a obnovljeni kompleks danas ponovo služi svojoj prvobitnoj nameni.
Protojerej Aleksej Mitjušin objašnjava da li ovaj čin ima veze sa spasenjem, može li se obaviti nakon sahrane i kako vernici treba da učestvuju u molitvenom ispraćaju pokojnika.
Posle razaranja 2004. godine, u Prizren su se vratili učenici, nastava i crkveno pojanje, a obnovljeni kompleks danas ponovo služi svojoj prvobitnoj nameni.
U Pećkoj patrijaršiji raste crni dud star oko 750 godina koji čuva narodna kazivanja o opstanku i obnovi srpskog naroda na Kosmetu.
Crkva Pokrova Presvete Bogorodice podignuta je na mestu za koje predanje kaže da je kneginja Milica na njemu podigla oltar u spomen na kosovske junake, a sada je dobila dar koji treba da traje generacijama.
Mila i Anja kreću sa majkom i bakom do stare crkve, ali kada iz šume začuju neobično zvonce, njihovo putovanje pretvara se u uzbudljivu avanturu koja će ih odvesti do svetog izvora i otkriti dragocenu porodičnu uspomenu.
Rumunski duhovnik objašnjava da post, molitva, milostinja i uzdržanje sami po sebi nisu dovoljni, jer je za Boga važno i sa kakvom namerom čovek čini ono što izgleda kao dobro.
Svetom liturgijom počelo je praznovanje, a nakon osvećenja Krsta usledio je kulturno-umetnički program uz nastupe horova i ansambala iz Bele Crkve, Beograda i Raške.
Poglavar Srpske pravoslavne crkve istakao značaj brige o čoveku kao celovitoj ličnosti, posebno ukazavši na mesto molitve u zdravstvenim ustanovama.