ZAŠTO JE VAŽNO DA IDETE U CRKVU: Ove stvari nije moguće dobiti na drugom mestu
Crkva je čuvar vere, tradicije i duhovnog nasleđa, a njen cilj je da vodi ljude ka spasenju i večnom životu u zajednici sa Bogom.
"Mnogi se ispovedaju, ali malo njih se kaje!”
Svetu tajnu ispovesti definiše pravoslavna liturgika kao tajnu pokajanja, kojom se čovek čisti od grehova učinjenih posle krštenja. Ispovest je, dakle, sveštena radnja u kojoj sveštenik silom Duha Svetoga otpušta i razrešava hrišćanina od grehova, koje on ispovedi i za koje se kaje.
To nije formalna, uobičajena radnja (sa kojom bismo „pripremili za dolazeći praznik”, ili „da možemo da se pričestimo“), to nije izolovana dužnost i obaveza ili potreba za psihološkim rasterećenjem. Ispovest uvek treba da bude propraćena pokajanjem. Jedan Svetogorski starac kaže: „Mnogi se ispovedaju, ali malo njih se kaje!”
Pokajanje je proces koji započinje duboko u nama, proces kajanja i tuge jer smo se udaljili od Boga. Pokajanje znači promena našeg razmišljanja, našeg karaktera, obnavljanje morala i odbacivanje greha. Pokajanje znači ljubav prema vrlinama, dobročinstvo, želja, spremnost i jaka sklonost da se opet sjedinimo sa Hristom kroz blagodat Duha Svetoga.
Pokajanje počinje u dubini srca i neizostavno kulminira u Božanskoj, svetoj tajni ispovesti. U koliko čovek pokajanjem nije očistio, izbacio iz dubine svoga bića grehe prema bližnjima, niti uložio trud i ljubav da se postara o duhovnom zdravlju u Hristu, ne postoji način da se ostvari pomirenje Boga i njega. Ljudski je grešiti, ali je ljudski i kajati se, kao što je božansko svojstvo praštanje. To možemo videti kroz službu Crkve, i njen bogoslužbeni deo, “jer je Tebi je svojstveno da nas miluješ i spasavaš, Bože naš…”.
Sveti vladika Nikolaj Velimirović kaže: „Pokajniku se otvaraju oči za dva puta: prvi – za onaj kojim ide, i drugi – za onaj kojim treba da ide. Više je onih koji se kaju, no onih koji skreću svoje kolesnice na novi put je mnogo manje. Kažem vam: dve hrabrosti potrebne su pokajniku – jednom hrabrošću da se zaplače nad starim putem, i drugom da se obraduje novom.
Sveta tajna ispovesti u Crkvi postoji i data je kao mogućnost obnavljanja i isceljenja grehom narušene ljudske prirode i života. Zato je greh u duhovnom životu i okarakterisan kao bolest koja opterećuje i muči ljudsku savest. Otuda je ispovedanje i pokajanje oblik duhovnog lečenja.
S obzirom na činjenicu da današnji vernici svetu tajnu ispovesti i pokajanja obavljaju uglavnom na svetoj liturgiji uoči pričešća, i najčešće za vreme nekog od velikih postova, to će umnogome sputati sveštenika da se u celosti posveti pokajniku. Vernici čekaju u redu, a ispovest koja se obavlja mehanički, i ne traje duže od par minuta po osobi. Kod ovakvog načina ispovedanja vernih, s razlogom možemo postaviti nekoliko pitanja: da li takvu praksu možemo nazvati svetom tajnom ispovesti, da li je oproštaj grehova dobio onaj koji na takvoj ispovesti nije ništa rekao, odnosno ispovedio (jer se zbog brzine ispovest najčešćše svodi na pitanje: Kaješ li se? – Kajem. Jesi li grešan?- Grešan sam). Sveštenik potom čita razrešnu molitvu, i opet se postavlja pitanje od čega je razrešio vernika ako ovaj nije ništa rekao?
Pravilna ispovest se vrši u vreme kada nije bogosluženje zbog toga da bi sveštenik mogao u potpunosti da se posveti razgovoru sa vernikom, a i onaj koji se ispoveda da može da kaže sve ono za šta se kaje. Za to bi bilo najbolje da se ispovest vrši posle jutarnjeg ili večernjeg bogosluženja. Takođe onaj koji se ispoveda mora da bude svestan svega što ispoveda, kako bi ta ispovest bila potpuna.
BONUS VIDEO: Ponoćna liturgija u hramu Svetog Save: Vaskrs 2025
Crkva je čuvar vere, tradicije i duhovnog nasleđa, a njen cilj je da vodi ljude ka spasenju i večnom životu u zajednici sa Bogom.
Zvuk klepala predstavlja poziv na zajedništvo, okupljanje i molitvu.
Đakoni nemaju pravo vršenja svetih tajni, nego pomažu svešteniku u toku tih obreda.
Posle teškog istjazanja, sudija osudi prve dve sestre na sažeženje, a Irinu zadrža još neko vreme nadajući se, da će je moći oskvrniti.
Otac Evgenije navodi primere nesuglasica, rana iz prošlosti i nerazumevanja bližnjih s kojima se susretao tokom svoje službe. Otkriva kako je, na samrtnom času svoje majke, sin učinio ono najvažnije – omogućio joj da ode s ovog sveta u miru, pomirena s Bogom i sobom.
Dok su meštani ogorčeni izlazili na ulice tražeći pravdu, Crkva je pozvala na molitvu i dostojanstven oproštaj od stradalih. U strašnom požaru koji je izbio tokom nastupa popularnog benda poginulo je najmanje 59 osoba, dok se lekari bore za živote više od 150 povređenih.
Oni pred kojima se mi, mirjani, ispovedamo, sabrali su se u hramu Svetog Simeona Mirotočivog, gde su učestvovali u liturgiji i Svetoj tajni ispovesti i pokajanja, uz molitveno prisustvo patrijarha Porfirija.
Oci crkve kažu da je najveća prevara đavola to što je uspeo da ubedi čovečanstvo da ne postoji.
Na svom Instagram profilu, otac Predrag Popović podelio je ličnu priču, koja je naišla na izuzetno veliki odjek među njegovim pratiocima.
Za kraj Alis Kuper se osvrće na citat iz jevanđelja koji ga je dotakao.
Govoreći o veri protođakon dr Dragan Stamenković naglašava na čemu se bazira naša pravoslavna vera, vodeći se porukom patrijarha Porfirija.
Ovaj čuvši da je Isus došao iz Judeje u Galileju, otide k njemu i moljaše ga da siđe i da mu isceli sina; jer beše na samrti.
"Mnogi se ispovedaju, ali malo njih se kaje!”
Za kraj Alis Kuper se osvrće na citat iz jevanđelja koji ga je dotakao.
Govoreći o veri protođakon dr Dragan Stamenković naglašava na čemu se bazira naša pravoslavna vera, vodeći se porukom patrijarha Porfirija.
U Velikoj Plani obijene dve svetinje u jednoj noći, a sveštenik Predrag Popović šalje potresnu poruku naciji o zlu koje se širi iznutra. Talas skrnavljenja oltara i ikona, započet još tokom Velikog posta, prerasta u duboku krizu duhovnog identiteta.
Rođen za vojsku, izabran za svetost — još kao dete krenuo je putem surovog podviga, a postao čudotvorac koji je isceljivao bolesne, pobeđivao demone i zapalio srca mnogih ognjem ljubavi prema Bogu.
Dok nas savest tiho opominje, a mi je ignorišemo, duša sve dublje krvari. Sveti Jovan Zlatousti nas uči da je bezosećajnost prema grehu najopasnija bolest – jer dok ne osećamo bol, nećemo ni poželeti isceljenje.
U jednoj od najsnažnijih pouka iz svoje knjige „Misli za svaki dan u godini“, Sveti Teofan Zatvornik govori o neustrašivosti mironosica, o snazi srca koje traži Gospoda i o ravnoteži ljubavi i razuma koju savremeni čovek treba da pronađe.