Ispovest, ne samo da ima religijski značaj, već funkcioniše i kao sredstvo unutrašnjeg izlečenja i duhovnog pomirenja sa samim sobom.
Sveta tajna ispovesti predstavlja jedan od ključnih sakramenata u pravoslavnoj crkvi, koji ima duboko duhovno i psihološko značenje za vernika. Ispovest je čin pokajanja, kroz koji vernik iznosi svoje grehe pred sveštenikom, koji ga, u ime Boga, oslobađa od krivice i pruža mu oproštaj. Ovaj sakrament ne samo da ima religijski značaj, već i funkcioniše kao sredstvo unutrašnjeg izlečenja i duhovnog pomirenja sa samim sobom.
U pravoslavlju, ispovest je sredstvo pomirenja sa Bogom. Greh, koji stvara udaljenost između vernika i Boga, kroz ispovest se priznaje i oprašta. Kroz ovaj čin, vernik dolazi do unutrašnjeg mira i pomirenja sa sobom i Bogom.
Ovaj proces pokajanja i oprosta nije samo religiozan čin, već i duboko terapeutski, jer oslobađa od osećaja krivice, stresa i unutrašnjeg nemira.
Wikipedia
Protojerej Aleksandar Iljašenko
Često, ljudi koji su iskreno pokajani i koji kroz ispovest traže oproštaj, osećaju ogromno psihološko olakšanje. Osećaj olakšanja i unutrašnje slobode dolazi iz činjenice da su oslobodili svoje duše od balasta prošlih grehova. Kroz ovaj proces, vernici doživljavaju unutrašnje čišćenje i obnovu, što im pomaže da nastave svoj život s novim smirenjem i jasnijom svrhom.
Međutim, šta se dešava ako vernik posle ispovesti ne oseća olašnjanje i da li to znači da mu tada greh nije oprošten.
- Svetitelj Teofan Zatvornik kaže, da onome kome je korisna radost, njemu se i daje radost, o kojem je korisna tuga – njemu tuga, samo ako je ta tuga po Bogu. Znači da naše pokajanje treba da bude još ozbiljnije i još strožije ispitivanje naših odnosa s drugima ljudima - kaže on i nastavlja:
Shutterstock
Tuga, Ilustracija
- Prepodobni Makarije Veliki svedoči, da je on znao mnoge, koji su u početku bili obdareni blagodaću prekomerno, a potom na žalostan način pali. I još više onih koji su se čitav život trudili u smirenom poslušanju u veri, ne imajući posebnih uteha, a dostigli su spasenje večnog Vaskrsa. Sa iskrenim kajanjem o svojim grasima, čovek dobija od Gospoda oproštaj za grehe u tajni ispovedi, iako posle ispovedi nema osećanja nekakve posebne radosti.
Ispovest, kako kaže sveštenik, nije nešto što treba odlagati zbog toga što se greh možda iznova ponovlja, jer u tom procesu duhovne borbe Božija blagodat je ključna.
Pravoslavni vernici danas proslavljaju Svete mučenice Veru, Nadu i Ljubav i majku im Sofiju po starom kalendaru, dok po novom slave Svetog Grigorija Jermenskog. Katolička crkva obeležava Svetog Jeronima. Jevreji obeležavaju peti dan Sukota, dok muslimani nemaju veliki praznik.
U Rimu za vreme cara Adrijana četiri hrišćanke odbile su da prinesu žrtvu idolskoj boginji Artemidi, a majka je svoje kćeri do poslednjeg trenutka učvršćivala u veri i učila ih da ne pokleknu pred strahom.
Posle razaranja 2004. godine, u Prizren su se vratili učenici, nastava i crkveno pojanje, a obnovljeni kompleks danas ponovo služi svojoj prvobitnoj nameni.
Osećaj bezgrešnosti smatra se produktom gordosti, što je veliki Božji greh, a kako Crkva na to gleda najbolje je ilustrovao otac Rafailo Boljević kroz jedan postupak upokojenog Vladike Nikolaja.
Ne bi trebalo mališanima čitati akatiste, tim više, prisiljavati ih, nego pročitajte dve – tri kratke molitve iz molitvoslova pred sveto pričešće, i isto toliko blagodarnih molitava posle svetog pričešća posle dolaska kući iz crkve, objasnio je otac Mihail.
Posle razaranja 2004. godine, u Prizren su se vratili učenici, nastava i crkveno pojanje, a obnovljeni kompleks danas ponovo služi svojoj prvobitnoj nameni.
Protojerej Aleksej Mitjušin objašnjava da li ovaj čin ima veze sa spasenjem, može li se obaviti nakon sahrane i kako vernici treba da učestvuju u molitvenom ispraćaju pokojnika.
Posle razaranja 2004. godine, u Prizren su se vratili učenici, nastava i crkveno pojanje, a obnovljeni kompleks danas ponovo služi svojoj prvobitnoj nameni.
Crkva Pokrova Presvete Bogorodice podignuta je na mestu za koje predanje kaže da je kneginja Milica na njemu podigla oltar u spomen na kosovske junake, a sada je dobila dar koji treba da traje generacijama.
Mila i Anja kreću sa majkom i bakom do stare crkve, ali kada iz šume začuju neobično zvonce, njihovo putovanje pretvara se u uzbudljivu avanturu koja će ih odvesti do svetog izvora i otkriti dragocenu porodičnu uspomenu.
Rumunski duhovnik objašnjava da post, molitva, milostinja i uzdržanje sami po sebi nisu dovoljni, jer je za Boga važno i sa kakvom namerom čovek čini ono što izgleda kao dobro.
Svetom liturgijom počelo je praznovanje, a nakon osvećenja Krsta usledio je kulturno-umetnički program uz nastupe horova i ansambala iz Bele Crkve, Beograda i Raške.