OVI LJUDI PATE VIŠE NEGO IKO: Sveti Jefrem Sirin o tajnama Božje promisli o kojima se malo zna
U pravoslavlju se veruje da Bog nikada ne dopušta iskušenje koje je jače od čovekove snage.
U trenucima patnje mnogi se pitaju zbog čega ih je zadesila određena nesreća i da li je ona posledica njihovih grešaka.
Često se može čuti tvrdnja da Bog kažnjava ljude, naročito kada se suoče sa teškim iskušenjima, bolešću, gubitkom ili nevoljama koje deluju nepodnošljivo.
U trenucima patnje mnogi se pitaju zbog čega ih je zadesila određena nesreća i da li je ona posledica njihovih grešaka.
Takva pitanja prate čovečanstvo vekovima, a odgovore na njih tražili su i vernici i oni koji se od vere udaljavaju onda kada ih život stavi pred velika iskušenja.
Pravoslavno učenje, međutim, ukazuje na to da odnos Boga i čoveka nije odnos strogog sudije koji neprestano traži način da kazni, već odnos oca koji želi spasenje svoje dece. Zato se nevolje i stradanja ne posmatraju prvenstveno kao kazna, već kao iskušenja kroz koja čovek može da upozna sopstvene slabosti, nauči smirenju i još snažnije se osloni na Gospoda.
Kada bolest zakuca na vrata, kada dođu gubici ili trenuci velike nemoći, prirodno je da čovek traži odgovor na pitanje "zašto baš meni". Ipak, Sveti oci podsećaju da se isto toliko važno pitanje retko postavlja u vremenima zdravlja, radosti i uspeha. Čovek tada često zaboravlja da zahvaljuje Bogu za darove koje svakodnevno prima, dok ga bol navodi da traži objašnjenje za svaku suzu i svaku patnju.
Mnogi svetitelji kroz istoriju prošli su kroz teške bolesti, progone i stradanja, ali su upravo u njima pronalazili put ka dubljoj veri i potpunijem poverenju u Božju volju. Njihovo iskustvo svedoči da trpljenje može postati put duhovnog sazrevanja, a ne razlog za očajanje i roptanje.
O tome je govorio i starac Nektarije Vitalis:
- Bog ne kažnjava, draga moja braćo. On je pun ljubavi i to je proba. I neki koji ne veruju, govore: "Zašto imam rak, pa me boli itd..." A šta mi govorimo Hristu? Pitamo: "Zašto sam baš ja dobio rak", a da li ga i nešto drugo pitamo? "Jesu li nas razapeli, jesu li tebe razapeli, zaboli ti gvozdene klinove, gvožđe?" Ne, nisu... "Jesu li ti stavili trnov venac? Jesu li ti proboli noge, ekserima...?" Ne, nisu! E, pa dakle:"'Zašto mene pitaš, koji sam toliko pretrpeo, zar ti ne treba da trpiš. Ti si grešan,.. Ja sam Svet, Svesvet." Zato ne treba da ropćemo, već da istrpimo sve što nam Bog pošalje, dragi moji.
U pravoslavlju se veruje da Bog nikada ne dopušta iskušenje koje je jače od čovekove snage.
Iskušenja skidaju iluziju samodovoljnosti i podsećaju čoveka da nije gospodar sopstvenog života, već biće koje zavisi od Božje milosti.
Hrišćanski život nije obećanje da će čovek biti pošteđen muka, naprotiv.
Sveti oci su često govorili da nevolje imaju posebnu ulogu u duhovnom životu.
Jedno su prokletstva svetih ljudi, a nešto sasvim drugo kad ih baca čovek i sam nesavršen i nedostojan samog Boga.
Grčki portali ističu da je Hram Svetog Save na Vračaru postao mesto "neprekidnog hodočašća", u kojem se danima smenjuju kolone vernika iz Srbije, regiona i dijaspore.
Ako je Bog postao čovek i ako je materija u Hristu postala sredstvo spasenja, onda poštovanje sveštenih predmeta nije povratak paganskoj magiji, već svedočanstvo vere u osvećenje tvari, kaže otac Aleksandar.
U besedi o deci Božjoj Sveti Nikolaj Ohridski i Žički ukazuje na unutrašnje svedočanstvo koje, po hrišćanskom učenju, dolazi od Duha Svetoga i otkriva čoveku njegov identitet i pripadnost.
Pouka ruskog svetitelja pokazuje da se promena ne dešava naglo, već u trenutku kada čovek prestane da opravdava slabost i počne da joj se suprotstavlja malim, ali doslednim unutrašnjim otporom.
Na Duhovski ponedeljak, uprkos slaboj kiši, hiljade vernika i dalje su strpljivo čekale ispred Hrama Svetog Save da se poklone Časnim Pojasu.
Iz manastira Vatoped dopremljene su dodatne osveštane trakice, pa će svi vernici koji dolaze u Hram Svetog Save, nakon poklonjenja Časnom pojasu, moći da prime ovaj blagoslov.
Otvarajući predavanje igumana Jefrema, patrijarh srpski saopštio blagu vest da se boravak Časnog pojasa produžava zbog velikog broja vernika koji danima pristižu iz cele Srbije i regiona.
Od ranog jutra kolone vernika slivale su se ka tumanskoj svetinji na presvlačenje moštiju Svetog Zosima, dok je posle liturgije ogromna litija krenula kroz šumu ka isposnici svetitelja.
Obilazeći kolonu vernog naroda, poglavar Srpske pravoslavne crkve poručio je da molitva Bogomajci treba da bude na usnama i u srcima vernih ne samo u nevolji, već i u danima radosti.
U besedi o deci Božjoj Sveti Nikolaj Ohridski i Žički ukazuje na unutrašnje svedočanstvo koje, po hrišćanskom učenju, dolazi od Duha Svetoga i otkriva čoveku njegov identitet i pripadnost.
Pouka ruskog svetitelja pokazuje da se promena ne dešava naglo, već u trenutku kada čovek prestane da opravdava slabost i počne da joj se suprotstavlja malim, ali doslednim unutrašnjim otporom.