OVI LJUDI PATE VIŠE NEGO IKO: Sveti Jefrem Sirin o tajnama Božje promisli o kojima se malo zna
U pravoslavlju se veruje da Bog nikada ne dopušta iskušenje koje je jače od čovekove snage.
U trenucima patnje mnogi se pitaju zbog čega ih je zadesila određena nesreća i da li je ona posledica njihovih grešaka.
Često se može čuti tvrdnja da Bog kažnjava ljude, naročito kada se suoče sa teškim iskušenjima, bolešću, gubitkom ili nevoljama koje deluju nepodnošljivo.
U trenucima patnje mnogi se pitaju zbog čega ih je zadesila određena nesreća i da li je ona posledica njihovih grešaka.
Takva pitanja prate čovečanstvo vekovima, a odgovore na njih tražili su i vernici i oni koji se od vere udaljavaju onda kada ih život stavi pred velika iskušenja.
Pravoslavno učenje, međutim, ukazuje na to da odnos Boga i čoveka nije odnos strogog sudije koji neprestano traži način da kazni, već odnos oca koji želi spasenje svoje dece. Zato se nevolje i stradanja ne posmatraju prvenstveno kao kazna, već kao iskušenja kroz koja čovek može da upozna sopstvene slabosti, nauči smirenju i još snažnije se osloni na Gospoda.
Kada bolest zakuca na vrata, kada dođu gubici ili trenuci velike nemoći, prirodno je da čovek traži odgovor na pitanje "zašto baš meni". Ipak, Sveti oci podsećaju da se isto toliko važno pitanje retko postavlja u vremenima zdravlja, radosti i uspeha. Čovek tada često zaboravlja da zahvaljuje Bogu za darove koje svakodnevno prima, dok ga bol navodi da traži objašnjenje za svaku suzu i svaku patnju.
Mnogi svetitelji kroz istoriju prošli su kroz teške bolesti, progone i stradanja, ali su upravo u njima pronalazili put ka dubljoj veri i potpunijem poverenju u Božju volju. Njihovo iskustvo svedoči da trpljenje može postati put duhovnog sazrevanja, a ne razlog za očajanje i roptanje.
O tome je govorio i starac Nektarije Vitalis:
- Bog ne kažnjava, draga moja braćo. On je pun ljubavi i to je proba. I neki koji ne veruju, govore: "Zašto imam rak, pa me boli itd..." A šta mi govorimo Hristu? Pitamo: "Zašto sam baš ja dobio rak", a da li ga i nešto drugo pitamo? "Jesu li nas razapeli, jesu li tebe razapeli, zaboli ti gvozdene klinove, gvožđe?" Ne, nisu... "Jesu li ti stavili trnov venac? Jesu li ti proboli noge, ekserima...?" Ne, nisu! E, pa dakle:"'Zašto mene pitaš, koji sam toliko pretrpeo, zar ti ne treba da trpiš. Ti si grešan,.. Ja sam Svet, Svesvet." Zato ne treba da ropćemo, već da istrpimo sve što nam Bog pošalje, dragi moji.
U pravoslavlju se veruje da Bog nikada ne dopušta iskušenje koje je jače od čovekove snage.
Iskušenja skidaju iluziju samodovoljnosti i podsećaju čoveka da nije gospodar sopstvenog života, već biće koje zavisi od Božje milosti.
Hrišćanski život nije obećanje da će čovek biti pošteđen muka, naprotiv.
Sveti oci su često govorili da nevolje imaju posebnu ulogu u duhovnom životu.
Jedno su prokletstva svetih ljudi, a nešto sasvim drugo kad ih baca čovek i sam nesavršen i nedostojan samog Boga.
Ova neobična pouka poznatog svetitelja govori o pripremi duše za razgovor sa Bogom i objašnjava zašto nije lako odmah pronaći mir i pažnju čim stanemo pred ikonu.
Čudo koje je Hristos učinio na svadbi u Kani Galilejskoj krije važnu pouku za supružnike
Ko vas voli, oženiće se vama, govorio je starac Pajsije devojkama.
Dete koje je čulo takve reči, prema njegovom tumačenju, ne treba da živi u strahu da je zauvek obeleženo.
Njegova majka Ana dugo nije mogla da ima dece, pa je u molitvi od Boga izmolila sina i zavetovala se da će ga posvetiti Gospodu.
On primećuje promenu, prepoznaje bol i pokušava da pomogne čak i onda kada druga osoba nema snage da zatraži pomoć.
Verni narod okupio se u porti novobeogradskog hrama, gde je patrijarh Porfirije uputio snažne poruke o veri, smirenju, radosti, pokajanju i miru, a bogat program okupio je i brojne izvođače duhovne i etno muzike.
Pravoslavna vera uči da je pokajanje put povratka Bogu i da čovek ne treba da veruje da je njegov greh veći od Božje milosti.
Ko vas voli, oženiće se vama, govorio je starac Pajsije devojkama.
Dete koje je čulo takve reči, prema njegovom tumačenju, ne treba da živi u strahu da je zauvek obeleženo.
Krstovi, ikone i crkveni barjaci predvode vernike u molitvi, ali iza ovog prizora stoji tradicija čije korene nalazimo još u Svetom pismu.