Pravoslavno predanje podseća da Bog uvek čuje molitvu, ali da odgovor ne dolazi uvek onako kako čovek očekuje.
U pravoslavlju, molitva nije samo izgovaranje reči, niti puka duhovna navika koju vernik obavlja po ustaljenom redu. Ona je razgovor sa Bogom, susret čoveka i Tvorca, trenutak kada se srce otvara i kada se u tišini duše traži smisao, uteha i snaga.
Molitva je disanje duše - bez nje, duhovni život slabi, a čovek ostaje zarobljen u sopstvenim mislima, strahovima i brigama.
Crkva uči da molitva preobražava čoveka. Kroz nju se čovek smiruje, uči strpljenju, praštanju i poverenju u Božju volju. Ona nije magijska formula kojom se ostvaruju želje, već put kojim se čovek približava Bogu i usklađuje sa njegovom voljom.
U molitvi se traži oproštaj, zahvaljuje na darovima, moli za zdravlje, mir, porodicu, ali i za čitav svet.
Foto: Freepik
Molitva, Ilustracija
Ipak, mnogi vernici priznaju da se suočavaju sa teškim pitanjem: zašto molitve nekada ostaju neuslišene? Zašto, uprkos suzama i iskrenim rečima, ne dolazi ono što se traži? Ta nedoumica ume da donese razočaranje, pa čak i kolebanje u veri. Ljudi se pitaju da li su se molili dovoljno, da li su pogrešili u nečemu, ili ih Bog možda ne čuje.
Pravoslavno predanje podseća da Bog uvek čuje molitvu, ali da odgovor ne dolazi uvek onako kako čovek očekuje. Nekada je odgovor - čekanje. Nekada je odgovor - drugačiji put. A nekada je razlog neuslišene molitve u samom čoveku, u njegovom srcu, odnosu prema drugima i načinu života.
Schutterstock/EvaL Miko Related keyw
Moramo sebe da ispravljamo, da bi molitva bila uslišena
O tome je govorio i starac Justin Parvu, ukazujući da molitva ne može biti odvojena od dela i unutrašnjeg preobražaja i da bi bila sigurno ispunjena kada bismo sebe sami korigovali.
- Kada bismo pogledali sebe unutra i ispravili samo malo od brda grehova, onda bi naša molitva bila uslišena, u svetu bi bilo više mira i naš život bi više bio po Božjoj volji. Postali smo previše neprijateljski nastrojeni jedni prema drugima zbog sopstvene sebičnosti, nikoga ne vidimo osim sebe i kada dođemo do tog stanja da više ne brinemo za one oko sebe, onda dolazimo do našeg najvećeg pada. Ništa ne vredi da izgovorimo puno molitava usnama ili umom ako ne plovimo duboko, ako na delu ne ispunimo ono zašta se molimo. Ne daj Bože da izgubimo savest!
U trenucima kada pritisnu muke, ljudi se prirodno okreću veri, ali se neretko javi dilema – da li se obratiti određenom svecu ili je dovoljna molitva upućena Bogu.
Župnik Željko Lovrić i njegovi stihovi "Ispovest sa asfalta" izazvali su snažne reakcije, otvarajući bolno pitanje autentične vere, greha i susreta s Hristom tamo gde se On najmanje očekuje.
Vikarni episkop Stefan služio liturgiju, dok je jerej Miroslav Vasić u besedi podsetio da vera znači prepoznati Hrista u svakom gladnom, bolesnom i usamljenom, i živeti ljubav svakodnevno.
Dok su meštani tugovali za preminulim komšijom, zvuk pucnjave prekinuo je molitvu i odneo život protojereju Sergeju Kljahinu, ostavljajući šest ranjenih i duboku tugu među vernicima.
U besedi za Mesopusnu nedelju, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički razotkriva zabludu samoupravljanja i pokazuje zašto život bez oslonca na Duha Svetog neminovno skreće u pogrešnom pravcu.
Svetogorski starac objašnjava zašto sveta tajna ispovesti nije puko nabrajanje grešnih pomisli i kako duhovna budnost može doneti mir i duhovno jačanje.
Sretenje većina prepoznaje po datumu, a retko po njegovoj suštini: susret koji je u tišini jerusalimskog hrama promenio način na koji hrišćanstvo razume Boga, čoveka i spasenje.
U besedi za Mesopusnu nedelju, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički razotkriva zabludu samoupravljanja i pokazuje zašto život bez oslonca na Duha Svetog neminovno skreće u pogrešnom pravcu.