Pravoslavno predanje podseća da Bog uvek čuje molitvu, ali da odgovor ne dolazi uvek onako kako čovek očekuje.
U pravoslavlju, molitva nije samo izgovaranje reči, niti puka duhovna navika koju vernik obavlja po ustaljenom redu. Ona je razgovor sa Bogom, susret čoveka i Tvorca, trenutak kada se srce otvara i kada se u tišini duše traži smisao, uteha i snaga.
Molitva je disanje duše - bez nje, duhovni život slabi, a čovek ostaje zarobljen u sopstvenim mislima, strahovima i brigama.
Crkva uči da molitva preobražava čoveka. Kroz nju se čovek smiruje, uči strpljenju, praštanju i poverenju u Božju volju. Ona nije magijska formula kojom se ostvaruju želje, već put kojim se čovek približava Bogu i usklađuje sa njegovom voljom.
U molitvi se traži oproštaj, zahvaljuje na darovima, moli za zdravlje, mir, porodicu, ali i za čitav svet.
Foto: Freepik
Molitva, Ilustracija
Ipak, mnogi vernici priznaju da se suočavaju sa teškim pitanjem: zašto molitve nekada ostaju neuslišene? Zašto, uprkos suzama i iskrenim rečima, ne dolazi ono što se traži? Ta nedoumica ume da donese razočaranje, pa čak i kolebanje u veri. Ljudi se pitaju da li su se molili dovoljno, da li su pogrešili u nečemu, ili ih Bog možda ne čuje.
Pravoslavno predanje podseća da Bog uvek čuje molitvu, ali da odgovor ne dolazi uvek onako kako čovek očekuje. Nekada je odgovor - čekanje. Nekada je odgovor - drugačiji put. A nekada je razlog neuslišene molitve u samom čoveku, u njegovom srcu, odnosu prema drugima i načinu života.
Schutterstock/EvaL Miko Related keyw
Moramo sebe da ispravljamo, da bi molitva bila uslišena
O tome je govorio i starac Justin Parvu, ukazujući da molitva ne može biti odvojena od dela i unutrašnjeg preobražaja i da bi bila sigurno ispunjena kada bismo sebe sami korigovali.
- Kada bismo pogledali sebe unutra i ispravili samo malo od brda grehova, onda bi naša molitva bila uslišena, u svetu bi bilo više mira i naš život bi više bio po Božjoj volji. Postali smo previše neprijateljski nastrojeni jedni prema drugima zbog sopstvene sebičnosti, nikoga ne vidimo osim sebe i kada dođemo do tog stanja da više ne brinemo za one oko sebe, onda dolazimo do našeg najvećeg pada. Ništa ne vredi da izgovorimo puno molitava usnama ili umom ako ne plovimo duboko, ako na delu ne ispunimo ono zašta se molimo. Ne daj Bože da izgubimo savest!
U trenucima kada pritisnu muke, ljudi se prirodno okreću veri, ali se neretko javi dilema – da li se obratiti određenom svecu ili je dovoljna molitva upućena Bogu.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Svetog sveštenomučenika Metodija po starom kalendaru, dok se po novom kalendaru obeležava Sveti mučenik Jankit. Katolička crkva obeležava spomendan Svetog Tome apostola, dok muslimani i Jevreji nemaju univerzalno priznat veliki praznik.
Kada život postane pretežak i izgubi se osećaj smisla, pravoslavno predanje nudi drugačije viđenje: iskušenja nisu znak napuštanja, već put koji se kasnije otkriva kao vođenje kroz veru i istrajnost.
Na ulazu u manastir stoje uputstva koja nisu puka pravila ponašanja, već deo viševekovnog poretka Svete Gore. Zašto se određene navike ostavljaju pred kapijom Atosa i kakvu poruku Epistati upućuju poklonicima?
Od hramova do krsnih slava u domovima, ovi znaci vere imaju duboku simboliku, ali Crkva upozorava na granicu između pobožnosti i narodnih verovanja koja se udaljavaju od njenog učenja.
Posle 15 godina postupka, Strazbur je utvrdio da je Turska prekršila prava klirika i osporio tumačenje Lozanskog sporazuma, što može uticati i na druge slučajeve u Istanbulu.
Kimberli Gilfojl, nekadašnja voditeljka i tužiteljka, primila je svetinju sa Atosa u gestu koji je u prvi plan stavio duhovnu simboliku, a ne protokol i funkciju.
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Porodica, sveštenstvo i verni narod oprostili su se od sina sveštenika Ostoje Kneževića, dok je mitropolit crnogorsko-primorski u besedi poručio da se bol nosi krstom Hristovim, a da se duša čistote sabira u večnom životu.
Na sahrani dvanaestogodišnjaka koji je tragično preminuo, mitropolit Dimitrije govorio o veri, večnom životu i susretu bez rastanka, dok su porodica i vernici u tišini slušali poruke utehe i nade.
Kada život postane pretežak i izgubi se osećaj smisla, pravoslavno predanje nudi drugačije viđenje: iskušenja nisu znak napuštanja, već put koji se kasnije otkriva kao vođenje kroz veru i istrajnost.
Na ulazu u manastir stoje uputstva koja nisu puka pravila ponašanja, već deo viševekovnog poretka Svete Gore. Zašto se određene navike ostavljaju pred kapijom Atosa i kakvu poruku Epistati upućuju poklonicima?
Od hramova do krsnih slava u domovima, ovi znaci vere imaju duboku simboliku, ali Crkva upozorava na granicu između pobožnosti i narodnih verovanja koja se udaljavaju od njenog učenja.
Na mestu gde se čuva sećanje na Kosovsku bitku služen je pomen knezu Lazaru i kosovskim mučenicima, dok su završetak okupljanja obeležila privođenja posle intervencije Kosovske policije.
I zaista, svaki Srbin danas domaćin, i svaka majka Srpkinja danas na Kosovu je na putu svetoga kneza Lazara i majke Jugovića, istakao je mitropolit Joanikije.
Mozaična ikona Presvete Bogorodice Odigitrije, pred kojom je, prema predanju, poslednje trenutke proveo otac Svetog Save, prvi put je izneta iz riznice Manastira Hilandar i predstavljena javnosti u prestonom gradu Srbije.
Od brašna, kakaa, mineralne vode i nekoliko uobičajenih namirnica nastaje jednostavna poslastica koja se priprema bez mnogo truda, a ostaje vazdušasta, punog ukusa i prijatne voćne svežine.