MOŽEMO LI SE MOLITI LEŽEĆI ILI SEDEĆI! Ruski vladika dao i više nego jasan odgovor
Pahomije Bruskov objašnjava da je sve dozvoljeno, ali da je važno razmisliti šta je razlog za sedenje ili ležanje tokom molitve.
U slučaju kada smo zalepljeni za strasti i želimo ih, ali hoćemo i božansku blagodat, tada se dešava strašni sukob u nama.
Mnogi ljudi se u trenucima velike patnje i velikih želja osećaju kao da ih je Bog napustio. U trenucima kada je pomoć najpotrebnija, molitve često ostanu bez odgovora. To kod većine stvara osećaj da je Bog nezainteresovan ili da ignoriše njihove vapaje i molbe za pomoć.
U Bibliji postoje brojne priče o ljudima koji su u trenucima nevolje prizivali Boga u pomoć i nailazili na tišinu. Jedan od najpoznatijih primera je priča o Jovu, koji je u svom ogromnom bolu osećao kao da Boga nema nigde oko sebe ("Ako odem na istok, ne mogu ga naći; Ako idem na zapad, ne razumem. Tražim na severu, ali ga ne vidim. Nevidljiv je ako se okrenem na jug“).
Sveti Porfirije Kavsokalivit u jednoj od svojih mudrosti koju je ostavio iza sebe dao je i odgovor na pitanje zašto nam Bog ne pritiče u pomoć kada mislimo da nam je napotrebniji.
- Kada Bog projavi svoju blagodat, a mi nismo spremni da je primimo, zbog naših strasti, može nam se dogoditi zlo, jer se u nama javlja podvojenost. Božanska blagodat traži ono što je uzvišeno, dok nas strasti spustaju ka dole. U slučaju kada smo zalepljeni za strasti i želimo ih, ali hoćemo i božansku blagodat, tada se dešava strašni sukob u nama. Na taj način božanska blagodat se ne približava, zbog toga što nas voli i želi da sačuvamo ravnotežu i našu slobodu. Ali, kada imamo blage namere tada dolazi božanska blagodat!
Pahomije Bruskov objašnjava da je sve dozvoljeno, ali da je važno razmisliti šta je razlog za sedenje ili ležanje tokom molitve.
Ukoliko želiš da ugušiš u sebi tugu sa mračnim raspoloženjem duha, prigrli srcem ljubav i obuci se u nezlobivu radost, govorio je Sveti Nil Sinajski.
Priča o bludnom sinu, poznata i kao priča o izgubljenom sinu, jedna je od najpoznatijih Isusovih priča i govori o mlađem sinu koji od oca uzima svoj deo imanja i onda ga gubi zbog rasipnog života.
Nisu sva iskušenja ista po karakteru. Neka nailaze na ljude podvižnike, druga na bestidne ljude…, govorio je Sveti Isak Sirin.
U molitvi se roditeljska ljubav pretvara u zaštitu, snagu i blagoslov.
Mnogi misle da se Bogu prilazi kroz neprekidni napor i kaznu nad sobom, ali pouka svetogorskog starca otkriva zašto taj smer često vodi u umor, a ne u mir.
U besedi za 26. utorak po Duhovima Sveti Nikolaj Ohridski i Žički pokazuje kako jedinstvo vernih pretvara običnu molitvu u neizbrisiv hvalospev Bogu.
Primećeno je da se u crkve i manastire ne odlazi pretežno radi lične koristi i da bi se nešto izmolilo od Boga.
Parohije od Teksasa do Njujorka beleže stotine novih vernika koji se pripremaju za krštenje, dok arhijerej Antiohijske patrijaršije ističe da iza brojki stoji dug i zahtevan put istinskog obraćenja, a ne prolazni trend.
U besedi za 27. ponedeljak po Duhovima Sveti Nikolaj Ochridski i Žički objašnjava kako raznovrsna zvanja oblikuju telo Crkve i vode verne ka spasenju.
Strah od nerazumevanja često zaustavlja vernike, ali jedna mudrost optinskog monaha pokazuje kako strpljenje i smirenje otvaraju vrata duhovnog mira i Božije blagodati.
Protinica Olga Jurevič otvoreno govori o preprekama koje stoje na putu ka odluci o sklapanju braka: od sumnje u izbor partnera do bojazni od ličnog sloma i otkriva kojim putem se dolazi do sigurnosti, zrelosti i prave bliskosti.
Skoro tri decenije ovaj zanatlija iz Ježevice izrađuje voštanice po manastirskom predanju, učeći nas da se prava sveća ne stvara mašinom, već strpljenjem, iskustvom i verom koja se ne gasi ni kada plamen dogori.
Na manastirskom imanju, nakon požara i decenija bez uzgoja, bratstvo uz pomoć svetogorskih monaha i molitvu igumana Metodija obnavlja poljoprivrednu tradiciju, dajući novi život ekonomiji i duhovnom životu manastira.
U manastiru Mrkonjići, samo nekoliko metara od ulaza u hram, stoji košćela stara više od četiri veka - mesto gde se susreću vera, predanje i čudo prirode.
Od prenosa posmrtnih ostataka pesnika iz Amerike do današnje uloge hrama na Crkvini kao duhovnog i kulturnog središta – priča o svetinji koja je postala znak prepoznavanja Trebinja.
Od najranijih vremena, Crkva uči da je trpljenje put ka smirenju, duhovnoj snazi i unutrašnjem preobražaju čoveka.
Vernici se često pitaju da li tuđi krst nosi tuđu sudbinu, a odgovor sveštenika ruši rasprostranjene strahove.
Čini se da vernici u Srbiji, pa i šire, duhovnu stranu često zanemaruju, pa se post za mnoge svodi, pre svega, na opterećenje time šta će da jedu.