KADA ŽIVOT POSTANE BREME KOJE PREVAZILAZI VAŠU SNAGU, SAMO OVO URADITE: Starac Emilijan o najboljem leku za slomljenu dušu
Čovek opterećen sopstvenim padovima i pogrešnim izborima često oseća nemoć da se vrati na pravi put.
Jedan od najznačajnijih ruskih duhovnika 19. veka ostavio je praktična uputstva o molitvi koja pomažu da se um umiri, pažnja zadrži i unutrašnji život usmeri ka Bogu.
Svetitelj Ignjatije (Brjančaninov) jedan je od najpoznatijih duhovnih pisaca XIX veka. Rođen kao plemić plemić, on je sjajno završio Vojno-inženjersku školu, ali je u dvadesetoj godini otišao u manastir. Bio je iguman Trojice-Sergijeve pustinje kod Sankt Peterburga, a zatim episkop stavropoljski i kavkaski. U svojim delima svetitelj je posvećivao veliku pažnju molitvi i molitvenim tehnikama. Kako naučiti da se moli tako da se molitva ne rasejava, nego da dostiže cilj? Evo nekoliko saveta.
Čitanje molitava bez pažnje ne samo da je beskorisno, već je i uvredljivo za Boga, kaže svetitelj.
- Duša svih podviga o Gospodu jeste pažnja. Bez pažnje svi ti podvizi su besplodni, mrtvi. Onaj koji želi da se spase mora tako da se ustroji da može da čuva pažnju prema sebi ne samo u usamljenosti, nego i u samoj rasejanosti u koju ga ponekad, protiv volje, uvlače okolnosti. Strah Božiji neka pretegne na terazijama srca sva druga osećanja: tada će biti lako čuvati pažnju prema sebi, i u ćelijskom bezmolviju, i usred šuma koji ga sa svih strana okružuje - govorio je Sveti Ignjatije Brjančaninov, piše portal foma.ru.
Većina nas se budi sa mislima o poslovima, problemima, planovima i vestima. Svetitelj Ignjatije predlaže obrnut poredak: najpre - pažnja ka Bogu, pa tek onda ka svetu. Ako se učini obrnuto, dan će proći u užurbanosti.
- Probudivši se, u vidu očekivanog probuđenja svih ljudi iz mrtvih, upravi misli ka Bogu, prinesi Bogu u žrtvu prvine pomisli uma, koji još nije primio na sebe nikakve sujete utiske. Sa tihošću, vrlo oprezno, ispunivši sve što je telu potrebno nakon ustajanja iz sna, pročitaj uobičajeno molitveno pravilo, starajući se ne toliko o količini molitvoslovlja, koliko o njegovom kvalitetu, to jest da ono bude savršeno sa pažnjom.
Rasejanost tokom molitve je uobičajena stvar. Za borbu protiv nje svetitelj predlaže posebnu tehniku "zatvaranja uma".
„Izgovaraj reči molitve polako; ne dopuštaj umu da luta svuda, nego ga zatvaraj u reči molitve. Uzak je i žalostan taj put za um koji je navikao da slobodno luta po vaseljeni, ali taj put vodi ka pažnji. Ko okusi veliku korist pažnje, taj će zavoleli da usko stisne um na putu koji vodi ka blaženoj pažnji.“
Molitva nije fantazija, nego susret sa Onim koji je neopisiv, naglašava vladika Ignjatije. Čovek koji se tokom molitve prepušta mašti postepeno počinje da se klanja sopstvenim izmišljotinama, a ne Bogu.
- Um za vreme molitve treba imati i sa svom pažnjom čuvati bezobličnim, odbacujući sve oblike koji se crtaju u sposobnosti mašte, jer um u molitvi stoji pred nevidljivim Bogom, Koga nije moguće predstaviti nijednim materijalnim obrazom. Obrazi, ako ih um dopusti u molitvi, postaće neprobojna zavesa, zid između uma i Boga.
Dokle god držiš zlo prema nekome, ne stojiš pred Bogom, nego pred svojom uvredom. Svetitelj je ovde beskompromisan (kao i samo Jevanđelje i Sveti Oci).
- Praštanje svih, bez izuzetka, uvreda, i najtežih - neophodan je uslov uspeha u molitvi. Kada stojite na molitvi, opraštajte ako šta imate protiv koga, da i Otac vaš koji je na nebesima oprosti vama sagrešenja vaša; ako li vi ne opraštate, ni Otac vaš koji je na nebesima neće oprostiti vaša sagrešenja, zapoveda Spasitelj. "Molitve zlopamtivih - sejanje na kamenu", rekao je Prepodobni Isak Sirin.
Savremeni čovek često u molitvi traži "resurs", "mir" i "utehu". Svetitelj kaže: ne traži to, nego istinu o sebi.
- Ne traži u molitvi naslade: one nikako nisu svojstvene grešniku. Želja grešnika da oseti nasladu jeste već samoobmana. Traži da oživi tvoje mrtvo, okamenjeno srce, da se otvori za osećanje svoje grešnosti, svog pada, svoje ništavnosti, da ih vidi, da ih sa samopožrtvovanjem prizna. Tada će se u tebi javiti istinski plod molitve, istinsko pokajanje.
Bolje je moliti se malo, ali često, podseća svetitelj.
-Ne treba opterećivati um preteranim čitanjem molitava i Pisma, niti treba ostavljati svoje obaveze radi neumerenog upražnjavanja molitvom i čitanjem. Kao što prekomerno uzimanje hrane narušava i slabi želudac, tako i neumereno uzimanje duhovne hrane slabi um, stvara u njemu odvratnost prema pobožnim vežbama i navodi ga na uninije. Za početnike sveti Oci predlažu česte molitve, ali kratkotrajne.
Može se učiniti da pažnja u potpunosti zavisi od naše volje. Ali to nije tako. Ljudski napor je neophodan, ali istinska, postojana pažnja dolazi samo kao dar blagodati. I taj dar treba moliti sa trpljenjem.
- Pažnja je prvobitni dar božanske blagodati, koji se daje onome koji se trudi i strpljivo strada u molitvenom podvigu. Blagodatnoj pažnji mora prethoditi sopstveni napor ka pažnji, ovo poslednje treba da bude delatno svedočanstvo iskrene želje da se prvo primi. Sopstvena pažnja biva uznemiravana pomislima i maštanjima, koleba se od njih; blagodatna je ispunjena čvrstinom.
Ove savete dao je čoveka koji ih je proverio na sopstvenom iskustvu. Međutim, on istovremeno svedoči da je za njihovo ostvarenje u životu potreban značajan duhovni trud. Svetitelj daje savete kako se boriti sa rasejanošću i kako se moliti pažljivo, ali nikada ne kaže: "Meni to odlično ide". Naprotiv, u njegovim pismima više puta se čuje trezveno samoosuđivanje: „Želeo bih neprestano da gledam svoje grehe i da plačem zbog njih; ali kradu me i pomračuju zaborav, rasejanost, moja nemarnost!“
Ipak, na kraju života on zadobija onu radost koja je jedan od plodova molitve: „Videvši mnoge talase kroz koje je duša moja preplivala, videvši opasna mesta kroz koja je prošla moja lađa, radujem se nevoljno.“ To znači da su saveti „delovali“. Ne direktnim i bezgrešnim putem, niti bez odstupanja od ispravnog kursa, ali njegov životni brod je ušao u pristanište koje mu je bilo namenjeno. Da Bog da da se i sa nama dogodi isto.
Čovek opterećen sopstvenim padovima i pogrešnim izborima često oseća nemoć da se vrati na pravi put. Kada se duhovna disciplina sudari sa užurbanošću jutra i iscrpljenošću večeri, rešenje ne dolazi iz strožeg pravila, već iz jednostavne misli koja, prema protojereju Andreju Tkačovu, vraća čoveka suštini vere i oslobađa ga krivice i sujete. Svetitelj objašnjava zašto se čovek i nakon izgovorenog praštanja vraća u vrtlog samoprekora i kako se iz tog začaranog kruga izlazi ka miru koji ne traži novo suđenje sebi. Svetogorski starac objašnjava zašto i molitva izgovorena bez pune sabranosti nije prazna, već deluje kao duhovni udar koji zaustavlja haos misli i odvraća ono što čoveka udaljava od mira.
3. Ne dopusti umu da luta kuda god stigne
4. Nikakve "slike" u glavi! Čak ni pobožne
5. Tajna "uspeha" u molitvi

6. Ne traži u molitvi nasladu - traži pokajanje
7. Višak "duhovne hrane" vodi u uninije
8. Pažnja - ne samo napor, nego i dar
KADA ŽIVOT POSTANE BREME KOJE PREVAZILAZI VAŠU SNAGU, SAMO OVO URADITE: Starac Emilijan o najboljem leku za slomljenu dušu
ŠTA JE MOLITVENO PRAVILO I KOJA SU DVA NJEGOVA NAJVEĆA NEPRIJATELJA: Protojerej Andrej Tkačov rešava čestu dilemu vernog naroda
SEĆANJE NA GREH KOJI SMO ISPOVEDILI DONOSI ZLO: Sveti Porfirije upozorio na zamku u koju mnogi upadaju posle pokajanja
KADA IZGOVARAŠ OVU MOLITVU, TO JE KAO DA PUCAŠ NA ĐAVOLA DUHOVNIM MECIMA: Starac Pajsije otkriva snagu reči koje zaustavljaju svaki haos i donose zaštitu
U sekundi posle greha, prema starcu Nikonu Voborjevu, odlučuje se unutrašnji ishod, a jedna kratka molitva menja tok onoga što sledi.
Sveti oci učili su da svaka greška može da postane pouka ukoliko čovek iz nje izvuče duhovnu korist.
Duhovno iskustvo Crkve kroz vekove svedoči da Bog ne gleda samo na delo, već na nameru i stanje srca.
Sveti oci su svedočili da se mir ne nalazi u izbegavanju stradanja, već u pravilnom odnosu prema njemu.
Brzina, rasuta pažnja i mehaničko izgovaranje reči mogu da udalje um od onoga što usne izgovaraju, a svetitelj savetuje kako da se tome suprotstavimo.
Episkop niški podsetio je na apostolske korene ovog zvanja, njegove zadatke uz oltar i odgovornost prema episkopu i vernom narodu.
U besedi za 18. sedmicu po Duhovima, svetitelj podseća na Hristove reči „Ja sam vaskrsenje i život“ i govori o razlici između nade u buduće vaskrsenje tela i potrebe da se unutrašnji život probudi još ovde, dok za to imamo vremena.
Da li je dovoljno da čoveku bude žao zbog učinjenog ili se od njega traži mnogo dublja promena? Svetogorski starac ukazuje gde počinje istinsko preobraženje i čemu ono vodi.
Posle razaranja 2004. godine, u Prizren su se vratili učenici, nastava i crkveno pojanje, a obnovljeni kompleks danas ponovo služi svojoj prvobitnoj nameni.
U Pećkoj patrijaršiji raste crni dud star oko 750 godina koji čuva narodna kazivanja o opstanku i obnovi srpskog naroda na Kosmetu.
Crkva Pokrova Presvete Bogorodice podignuta je na mestu za koje predanje kaže da je kneginja Milica na njemu podigla oltar u spomen na kosovske junake, a sada je dobila dar koji treba da traje generacijama.
Mila i Anja kreću sa majkom i bakom do stare crkve, ali kada iz šume začuju neobično zvonce, njihovo putovanje pretvara se u uzbudljivu avanturu koja će ih odvesti do svetog izvora i otkriti dragocenu porodičnu uspomenu.
Da li je dovoljno da čoveku bude žao zbog učinjenog ili se od njega traži mnogo dublja promena? Svetogorski starac ukazuje gde počinje istinsko preobraženje i čemu ono vodi.
Crkveno predanje pamti ga po strogom postu, brizi za narod i čudima koja se, prema žitiju, vezuju za Gortinu, Rim i Tivaidu.
Ono što se pre braka zanemaruje kasnije može postati ozbiljan problem u zajedničkom životu.