Crkva uči da je mir unutrašnja harmonija čoveka s Bogom i sa samim sobom.
Gotovo da danas nema čoveka koji ne čezne za duhovnim mirom. U vremenu ubrzanog života, stalnih promena, neizvesnosti i svakodnevnih briga, mir je postao retkost, nešto što se traži kao davno izgubljena dragocenost.
Ljudi tragaju za njim na različite načine – kroz prirodu, umetnost, duhovne prakse, razgovore, putovanja, a mnogi i kroz religiju. Ali, ma koliko se trudili, mnogi priznaju da im mir izmiče, kao senka koja je uvek tu, ali nikada u potpunosti dohvatljiva.
Crkva, kao duhovni stub društva, svesna je te čežnje koja tinja u srcima vernika. Ona uči da mir nije stanje spoljašnjeg sveta, već unutrašnja harmonija čoveka s Bogom i sa samim sobom. Međutim, mnogi verujući, iako redovno posećuju bogosluženja, poste, ispovedaju se i mole, često osećaju da tog istinskog mira u sebi ipak nemaju.
Inside Creative House/Shutterstock
Mir se postiže tek kad se čovek u sebi samome oslobodi onoga što je protivno Bogu
Pitanje koje se tada nameće jeste: kako je moguće da onaj koji živi po Božjim zapovestima, koji se trudi da čini dobro i da hodi putem vere, i dalje nosi u sebi nemir?
Crkva objašnjava da koren tog nemira ne leži u spoljašnjim okolnostima, već u onom nevidljivom delu ljudske duše koji još nije očišćen od strasti, sujete, gordosti i neprihvaćenih rana. Duhovni život nije samo niz spoljašnjih dela i običaja, već duboko suočavanje sa sopstvenom unutrašnjošću.
Često se dešava da čovek, iako spolja veran crkvenim pravilima, u sebi još uvek nosi otpor, osudu, tugu ili strah – ono što ga odvaja od Boga i sprečava da u potpunosti oseti blagodat mira.
Na tu temu, u svojim besedama, otac Jovan Lešjanski govori upravo o toj ljudskoj potrebi za mirom, ali i o zabludama koje nas udaljavaju od njegovog istinskog izvora:
- Ne traži Bog mnogo od nas. Ali, to što trebamo, samo da je iskreno. Idete od svetinje do svetinje, tražite savet od duhovnika na sve strane, pročitali ste tolike knjige, a mira u sebi nemate... Nećete ga ni imati, jer mir nećete dobiti ni od svetinje, ni od duhovnika, ni od pročitanih knjiga. Mir ćete naći tek kada se oslobodite u vama onog što je protivno Bogu. A vi bežite od toga, umesto da se suočite sa tim.
U trci za onim što nam nedostaje, često zaboravljamo da budemo zahvalni za ono što već imamo. Kako naučiti da prepoznamo sreću u trenutku, umesto da je potcenjujemo dok tragamo za nečim neostvarenim?
Pravoslavlje jasno opominje da duhovni mir nije rezultat naših napora da sve oko sebe dovedemo u red, već plod unutrašnje promene - života u zajednici s Bogom.
Susret sa Bogom u pravoslavlju ne dešava se samo jednom, već se stalno događa – u srcu čoveka, u molitvi, kroz liturgiju, kroz Sveto pismo i svete tajne.
U besedi za sredu 19. sedmice po Duhovima Sveti Nikolaj Ohridski i Žički podseća da dobro delo ne treba koristiti za sopstvenu slavu, već ga sa ljubavlju prepustiti drugima da prepoznaju njegovu vrednost.
Pravoslavni vernici danas proslavljaju Svetu prvomučenicu Teklu po starom kalendaru, dok po novom obeležavaju Svete mučenike Sergija i Vakha. Katolička crkva obeležava Blaženu Devicu Mariju od Krunice, dok Jevreji i muslimani nemaju veliki praznik.
Jedna pouka ruskog svetitelja posebno se odnosi na trenutke kada tuđa nepravda probudi bes, želju za osvetom ili potrebu da uzvratimo, ali odgovor koji nudi ide u sasvim drugom smeru.
Ako čovek ponižava druge, vređa ih, osuđuje i prema njima pokazuje prezir, ne može očekivati da će takav odnos ostati bez posledica po njegov duhovni život.
U besedi za sredu 19. sedmice po Duhovima Sveti Nikolaj Ohridski i Žički podseća da dobro delo ne treba koristiti za sopstvenu slavu, već ga sa ljubavlju prepustiti drugima da prepoznaju njegovu vrednost.
Jedna pouka ruskog svetitelja posebno se odnosi na trenutke kada tuđa nepravda probudi bes, želju za osvetom ili potrebu da uzvratimo, ali odgovor koji nudi ide u sasvim drugom smeru.
Na Belom kamenu iznad metohijske ravnice čuva se priča o srednjovekovnom čudu, starim rukopisima koji su stigli do Sankt Peterburga, ikonama iz različitih epoha i monahinjama koje danas čuvaju ovu svetinju.
Posle razaranja 2004. godine, u Prizren su se vratili učenici, nastava i crkveno pojanje, a obnovljeni kompleks danas ponovo služi svojoj prvobitnoj nameni.