Najstariji sin Mite Pantića iz serijala „Tesna koža“, glumac Gojko Baletić, svedočio je o svom duhovnom putovanju kroz Svetu goru i Svetu zemlju, gde je pronašao blagodet, snagu vere i novu perspektivu za život.
Tokom svog života glumac Gojko Baletić ostvario je brojne profesionalne i lične poduhvate. Ipak, ono po čemu će široj javnosti ostati upamćen jeste uloga najstarijeg sina Mite Pantića iz kultnog filmskog serijala „Tesna koža“.
Samo malobrojni znaju da je ovaj talentovani umetnik, kada se kamere ugase i svetla na pozorišnoj sceni utihnu, posvećen veri i tradiciji. Posle hodočašća u Svetu zemlju, stekao je i titulu hadžije.
– Stalo mi je do porekla. Dobro sam proučio i očevu i majčinu stranu. To sam preneo i svome sinu, da ne može niko da ga kupi za 30 srebrenjaka. Otac Vojislav je rođen u Radovišu. Baletići su iz Crne Gore, okolina Nikšića i Slanog jezera. Oni su za vreme stare Jugoslavije, 1922, kolonizovali Makedoniju i zaglavili u Radovišu. Tamo su sahranjene 33 glave Baletića, malarija ih je pokosila – pričao je ovaj dramski umetnik ranije.
Foto printskrin/yotutube.com/srpska kinematografija
Publika Gojka Baletića najviše pamti po ulozi najstarijeg sina Mite Pantića iz kultnog filmskog serijala "Tesna koža".
Svoj život i porodičnu istoriju Gojko je pažljivo povezivao sa verom.
– Deda mi je bio gradonačelnik Dračeva i na kraju su prešli u Skoplje. Moj deda je bio Toma Nikolić, za vreme rata su se prezivali Nikolov, a posle toga Nikolovski. Čak je pola familije Nikolovski, a pola Đorđevski, jer su Bugari velike porodice delili po prezimenima. Kako ti se zvao deda? Nikola. A pradeda? Đorđe. Aha, pola familije Nikolovski, a pola Đorđevski. A počeli smo od Nikolića. Ako si me pratila šta sam ti pričao… – dodao je.
Porodični život, međutim, doneo je i iskušenja.
– Ja sam sedam godina bio u braku sa našom čuvenom kostimografkinjom. Čuj, našom, svetskom kostimografkinjom Bojanom Nikitović, sa kojom imam sina Vuk. Razvod mi je jako teško pao. Bila je to traumatična i gorka pilula i stvarno mislim da ljudi treba da urade sve da spreče to, a ne da se samo okrenu i odu. A posle trpe ljudi, a naročito deca – rekao je glumac.
U trenucima najveće unutrašnje krize, Gojko je pronašao put ka miru kroz pravoslavlje.
– Bio sam u teškom stanju i javio mi se glas da treba da odem u Hilandar. To je bilo pre 25 godina i bilo je teško doći, jer je bilo dosta začkoljica i papirologije. Ostao sam 20 dana. Obilazio sam manastire na Svetoj gori. Posetio sam naše isposnike u Karulji. Bio sam na liturgijama, družio se, radio i sve me je to taklo u srce. Jednog trenutka sam osetio da me je Bog takao u srce i Duh Sveti.
Фондација "Задужбина Светог манастира Хиландара
Manastir Hilandar
Kada sam se vratio, prvi put sam zadobio jednu veliku blagodet, koja se vremenom krnji. Krenuo sam da idem svake godine, mene je bratstvo Hilandara jako lepo primilo i ja im blagodarim na tome. Hilandar me je sačuvao da budem živ kao čovek i pametniji. Vaspitao me je. Nisam više mogao bez toga da živim – rekao je Gojko.
Gojko je svoj put duhovnog sazrevanja proširio i kroz hodočašća izvan Hilandara.
– Od 2004. godine nosim titulu hadžije. U organizaciji pokloničke agencije SPC Dobročinstvo otišao sam u Jerusalim. Krenuli smo iz Beograda – Vaznesenska crkva. Proveo sam petnaest dana u Svetoj zemlji. Jedanaest dana sam bio u Jerusalimu, tri u Galileji i jedan u Tel Avivu – objasnio je glumac.
Za Gojka Baletića, hiljadu profesionalnih dostignuća i životnih izazova nadilaze trenuci kada duša susretne svetost. Njegovo iskustvo u Hilandaru, ali i hodočašća u Jerusalim, oblikovali su ga u čoveka koji ne samo da poznaje istoriju svoje porodice, već i njenu duhovnu dubinu, čuvajući veru i tradiciju za buduće generacije.
Kamen temeljac je naziv za stenu koja se nalazi ispod Kupole na steni, islamskog svetilišta koje je po toj steni i dobilo ime a koje je smešteno na Hramovnoj gori, brdu u Starom gradu Jerusalima.
Opštežiće se svakako vezuje za drevno monaško predanje, a idioritmijski poredak je karakterističan za prelomne istorijske trenutke, doba pozne Vizantije i period turske vlasti.
Sveti Kir i Jovan u pravoslavlju se nazivaju besrebrenicima, jer su kao lekari pomagali ljudima bez ikakve nadoknade, služeći bolesnima iz ljubavi prema Bogu i bližnjima.
Blaženopočivši grčki arhijerej upozorio je na sablazan zbog neprikladnog odevanja u crkvi, odgovornost sveštenika i mere za očuvanje bogoslužbenog poretka.
Episkop vašingtonsko-njujorški i istočnoamerički podsetio na reči Tesline majke Đuke, očevu ljubav prema znanju i vaspitanje koje je budućeg pronalazača usmerilo da darove posveti službi čovečanstvu.
Posle 15 godina postupka, Strazbur je utvrdio da je Turska prekršila prava klirika i osporio tumačenje Lozanskog sporazuma, što može uticati i na druge slučajeve u Istanbulu.
Kimberli Gilfojl, nekadašnja voditeljka i tužiteljka, primila je svetinju sa Atosa u gestu koji je u prvi plan stavio duhovnu simboliku, a ne protokol i funkciju.
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Porodica, sveštenstvo i verni narod oprostili su se od sina sveštenika Ostoje Kneževića, dok je mitropolit crnogorsko-primorski u besedi poručio da se bol nosi krstom Hristovim, a da se duša čistote sabira u večnom životu.
Na sahrani dvanaestogodišnjaka koji je tragično preminuo, mitropolit Dimitrije govorio o veri, večnom životu i susretu bez rastanka, dok su porodica i vernici u tišini slušali poruke utehe i nade.
Na ulazu u manastir stoje uputstva koja nisu puka pravila ponašanja, već deo viševekovnog poretka Svete Gore. Zašto se određene navike ostavljaju pred kapijom Atosa i kakvu poruku Epistati upućuju poklonicima?
Od Svetog Save i Stefana Nemanje preko Trojeručice i rukopisa do požara koji umalo nije promenio sudbinu - priča o svetom mestu koje više od osam vekova traje između istorije, vere i monaškog života.
Tokom krštenja beogradskog studenta 1980. godine, na njegovoj glavi se, pred svedocima i objektivom, pojavio neobičan znak - događaj koji se i danas pamti kao jedno od najupečatljivijih svedočenja sa Svete gore
Blaženopočivši grčki arhijerej upozorio je na sablazan zbog neprikladnog odevanja u crkvi, odgovornost sveštenika i mere za očuvanje bogoslužbenog poretka.
Episkop vašingtonsko-njujorški i istočnoamerički podsetio na reči Tesline majke Đuke, očevu ljubav prema znanju i vaspitanje koje je budućeg pronalazača usmerilo da darove posveti službi čovečanstvu.
Na praznik Rođenja Svetog Jovana Krstitelja vernici pletu venčiće od ivanjskog cveća. Saznajte šta oni simbolizuju u pravoslavnoj tradiciji i zašto ih Crkva smatra lepim izrazom narodne pobožnosti.
Jedanaestogodišnji dečak i njegova sestra pronašli su na staroj hartiji poruku koja otkriva da najveća vrednost svakog talenta nije u aplauzu, već u dobru koje njime činimo drugima.
U molitvenom prisustvu mitropolita Joanikija, ostroške bratije i brojnih vernika, ispraćen je monah čiji je život bio posvećen Bogu, molitvi i ljubavi prema bližnjima, uz poruku da smrt nije kraj, već prelazak u novi život.
Bez ulja, sa nekoliko jednostavnih namirnica i mnogo ljubavi, ovo posno jelo iz knjige "Ko posti dušu gosti" pokazuje kako se u skromnoj trpezi kriju bogat ukus, tradicija i duh pravoslavnih manastira.
Episkop bihaćko-petrovački upozorio je da istorija opominje sve narode u Bosni i Hercegovini i pozvao na dogovor, uvažavanje različitosti i rešavanje važnih pitanja kroz konsenzus.