ŠTA BI TREBALO DA URADI RAZUMAN ČOVEK KAD GA NALJUTE: Lekcija života Svetog Nektarija Eginskog
Pravoslavno predanje ne gleda na gnev samo kao na prolaznu emociju, već kao na duhovni ispit.
Pravoslavna vera nas uči da krst koji nosimo nije samo spoljašnje stradanje, već i unutrašnja borba da sačuvamo dobrotu i milosrđe čak i onda kada smo povređeni.
U vremenu kada su odnosi među ljudima često opterećeni nerazumevanjem, brzopletim sudovima i nedostatkom strpljenja, pravoslavno učenje nas podseća da je istinska ljubav neraskidivo vezana za žrtvu.
Najteže iskušenje ne dolazi od stranaca, već upravo od onih koje najviše volimo - od porodice, prijatelja i bližnjih, čije reči i postupci mogu duboko raniti srce.
U takvim trenucima, čovek se suočava sa izborom - da uzvrati hladnoćom ili da ostane veran Hristovom putu, koji podrazumeva trpljenje, blagost i nepokolebljivu ljubav.
Pravoslavna vera nas uči da krst koji nosimo nije samo spoljašnje stradanje, već i unutrašnja borba da sačuvamo dobrotu i milosrđe čak i onda kada smo povređeni.
Upravo u tome se ogleda duhovna snaga - u sposobnosti da ne dozvolimo da nas bol pretvori u ogorčenost.
Primeri svetih pokazuju da je ljubav iznad svake nepravde i da je nada jača od svake tame.
Strpljenje, saosećanje i nežnost nisu slabost, već najviši oblik duhovne zrelosti. Čovek koji se trudi da u svakome pronađe dobro, da pruži ruku umesto da se povuče, i da voli čak i kada je to najteže, hodi putem koji vodi ka istinskom miru.
Na to je ukazivala i Sveta mučenica Aleksandra Romanova koja nam je ostavila u amanet šta činiti kad nas bližnji povrede:
"Krst je i gorčina života ako te pogrešno razumeju čak i oni koje voliš, to je najteže iskušenje za odanost. To je ono što je sigurno najčešće ranjavalo srce Sina čovečjeg. Avaj! Nikad ne odstupati, nikad ne ispoljavati hladnoću, biti strpljiv, saosećati, izražavati nežnost. Uvek tražiti cvet koji pruža latice i srce koje se otvara. Uvek se nadati, kao i Bog. Uvek voleti, to je dužnost".
Pravoslavno predanje ne gleda na gnev samo kao na prolaznu emociju, već kao na duhovni ispit.
Oprost ne znači zaboraviti sve što se dogodilo niti opravdati zlo koje je učinjeno, već osloboditi srce mržnje i prepustiti sud Bogu.
Sveti oci često su podsećali da pad sam po sebi ne određuje put čoveka, već odnos prema tom padu.
Ono što je izgubljeno često biva nadoknađeno na način koji čovek nije mogao ni da zamisli.
Budi deo Religija.rs zajednice.
Vest o njegovom upokojenju objavila je Parohija Svete Trojice u Roterdamu.
Njegovo stradanje dogodilo se u vreme kada su hrišćani bili izloženi strašnim progonima, a pred bezbožnim carem i njegovim zahtevima ostao je nepokolebljiv do poslednjeg trenutka života.
Čovek često zaboravlja da nije dovoljno samo govoriti o dobru, već da se ono mora pokazati u odnosu prema drugima, naročito onda kada je teško ostati čovek.
Celivanje pokojnika je duboko ukorenjen hrišćanski, pre svega pravoslavni, običaj koji simbolizuje poslednji pozdrav, izraz ljubavi, opraštanja i vere u večni život i vaskrsenje.
Sveti Jakov bio je sin pravednog Josifa, zaručnika Presvete Bogorodice, i brat Gospodnji po telu, kako ga naziva crkveno predanje.
Vladimir je bio desna ruka dvojici patrijarha.
Sa nežnom korom, žutom glazurom i bogatim filom od čokolade i oraha, ovaj provereni recept donosi ukus kolača koji je nekada krasio svečane trpeze.
Bog vidi i ono što mi ne možemo.
Dom ima dubok duhovni značaj, jer se u njemu uči ljubavi, praštanju, strpljenju i požrtvovanosti.
Na video-snimcima vidi se evakuacija monahinja, dok se u blizini svetinje vatrogasci bore sa vatrenom stihijom.
Otkrijte kako se priprema raskošna torta od beze kora, oraha i čokolade koja je obeležila generacije i svečane trenutke u našim domovima.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Niko od ljudi nije savršen i niko ne može drugome pružiti sve ono za čim njegovo srce čezne.
Napuštanje boli posebno onda kada dolazi od osobe kojoj smo verovali.
Što se čovek više oslobađa svoje gordosti i svoje volje, to u njegovoj duši ostaje više mesta za Božju blagodat.
Pouka svetogorskog starca otkriva šta čovek treba da učini kada mu se učini da je izgubio pravac i da su mu se svi planovi raspali, i zašto upravo tada počinje najvažniji preokret.
Čovek često zaboravlja da nije dovoljno samo govoriti o dobru, već da se ono mora pokazati u odnosu prema drugima, naročito onda kada je teško ostati čovek.
Celivanje pokojnika je duboko ukorenjen hrišćanski, pre svega pravoslavni, običaj koji simbolizuje poslednji pozdrav, izraz ljubavi, opraštanja i vere u večni život i vaskrsenje.
Crkva nas podseća da pomoć ne mora uvek da bude vidljiva i opipljiva.
Sveštenik podseća da Bog nije ograničen stranama sveta i da mu se čovek može moliti bilo gde.
Vest o njegovom upokojenju objavila je Parohija Svete Trojice u Roterdamu.
Njegovo stradanje dogodilo se u vreme kada su hrišćani bili izloženi strašnim progonima, a pred bezbožnim carem i njegovim zahtevima ostao je nepokolebljiv do poslednjeg trenutka života.
Čovek često zaboravlja da nije dovoljno samo govoriti o dobru, već da se ono mora pokazati u odnosu prema drugima, naročito onda kada je teško ostati čovek.
Sveti Jakov bio je sin pravednog Josifa, zaručnika Presvete Bogorodice, i brat Gospodnji po telu, kako ga naziva crkveno predanje.
Pravo na sud pripada isključivo Bogu.
U vatrenoj stihiji na Vračaru dugogodišnji upravnik Patrijaršijskog dvora zadobio je opekotine na oko 30 odsto tela i teško oštećenje pluća usled udisanja dima
Brige zbog novca i materijalne sigurnosti mogu postati veliki teret, naročito kada čovek ne zna odakle da počne i kako da izađe iz teške situacije.