UPALITI VEŠ-MAŠINU NA CRVENO SLOVO ILI NE? Sveštenik Predrag Popović odgovorio na pitanje koje godinama deli vernike
Odakle potiče strah da će se dogoditi nešto loše ako se radi na praznik i šta je zapravo najvažnije tog dana prema učenju Crkve.
Odakle potiče strah da će se dogoditi nešto loše ako se radi na praznik i šta je zapravo najvažnije tog dana prema učenju Crkve.
Prema učenju Crkve, post bez molitve, smirenja i dobrih dela ostaje nepotpun.
Majčinska ljubav je bezuslovna i neograničena.
Ljubav prema bližnjem ne isključuje odgovornost prema sebi.
Slava se nasleđuje sa oca na sinove i ostaje ista bez obzira na broj potomaka.
Upravo preko vračara i gatara, đavo pokušava da uđe u tuđe živote, da razori porodice, posvađa ljude, poseje sumnju i strah, i da čoveka odvoji od Hrista.
Dok je njegova supruga bila u blagoslovenom stanju, sveštenik Predrag Popović doživeo je susret sa svetiteljkom koji je promenio život njegove porodice i potvrdu vere u Božiju promisao.
U pravoslavlju, dete se ne posmatra samo kao mali čovek koji treba da odraste, već kao dragoceni dar Božiji.
Otac Predrag je objasnio, da ma koliko bezazleno deluje rečenica koju često čujemo: "Ne treba mi niko". ona predstavlja opasnu duhovnu zamku
Otac Predrag naglašava da vera nije prostor za one koji se povlače i boje.
Borba protiv zla, po rečima sveštenika Predraga Popovića, nije ritual – to je lični krst koji svako mora da ponese, ako želi da pobedi.
Za našu Crkvu, za obred sahrane, uz opelo, potrebni su jedino sveća, žito i vino.
Na mestu gde je Stefan Uroš IV Dušan Nemanjić prvobitno sahranjen, nakon manastirske slave služen je parastos prvom srpskom caru.
U porti manastira, nakon svete arhijerejske liturgije episkopa Teodosija, održan je program posvećen srpskoj kulturi i tradiciji, a umetnici su pesmom podsetili na duhovno nasleđe Kosova i Metohije.
Episkopa raško-prizrenskog Teodosija u drevnoj zadužbini cara Dušana dočekali su iguman Mihailo sa bratstvom i vernim narodom, nakon čega je počela sveta arhijerejska liturgija.
Posle dugog iščekivanja i brojnih iskušenja, supružnici su u svetinji pronašli utehu i nadu, a vest koju su ubrzo dobili zauvek im je promenila život.
Potomci Srba stradalih u ustaškom zločinu predložili obnovu Hrama Svetog Spasa, srušenog 1942. godine, i izgradnju Crkve Spasa na krvi na Mrakovici, kao trajnog pomena kozaračkim mučenicima.
Episkopa raško-prizrenskog Teodosija u drevnoj zadužbini cara Dušana dočekali su iguman Mihailo sa bratstvom i vernim narodom, nakon čega je počela sveta arhijerejska liturgija.
Iako ih mnogi vernici nazivaju istim imenom, ova dva praznika imaju različit značaj i različitu crkvenu simboliku.