Prema hrišćanstvu, Bog nije samo stvoritelj svega, već i izvor milosti i oproštaja. Njegova snaga ne ogleda se samo u veličini sveta koji je stvorio, već i u tome što svakom čoveku daje priliku za novi početak - bez obzira na prošlost.
Pokajanje je prvi korak ka tom početku. To nije puka formalnost ili izraz slabosti, već svesna odluka da se prizna greška i zatraži oproštaj. U duhovnoj praksi, pokajanje otvara prostor za promenu. Ljudi koji se iskreno kaju, a zatim se obraćaju Bogu sa verom, svedoče o unutrašnjem miru koji dolazi posle tog čina.
Iskreno pokajanje uključuje tri stvari: priznanje greške, žaljenje zbog nje i odluku da se ubuduće postupa drugačije. Kada se to uradi iskreno, Bog odgovara milošću. On ne odbacuje grešnika koji mu dolazi s iskrenim srcem. Naprotiv – pruža oproštaj, ali i snagu da se čovek promeni.
Iskustva mnogih vernika govore o duhovnom, a ponekad i fizičkom isceljenju koje sledi nakon pokajanja i molitve. Iako vera ne isključuje medicinu ni profesionalnu pomoć, ona nudi dodatnu dimenziju – obnovu unutrašnje ravnoteže, olakšanje savesti i novu životnu orijentaciju.
Bog je dobar i želi čovekovo spasenje. Njegova moć i ljubav nisu uslovljene, ali zahtevaju iskrenost. Kada se čovek suoči sa sobom i obrati Bogu tražeći oproštaj, otvara se prostor za promenu i ozdravljenje.
Na to je ukazivao i Sveti Ignjatije Brjančaninov.
"Bog je beskrajno dobar i beskrajno moćan. Otvori svoju ranu pred Njim, tražeći oproštaj, isceljenje i dobićeš ih".
Božja ruka je uvek pružena, spremna da nas podigne, uteši i vodi, ali da bismo tu pomoć istinski osetili, potrebno je da mu se obratimo iskreno i sa verom.
Prava molitva ne teži ispunjenju samovolje, već da se u našem životu ostvari Božija volja.
Onaj ko iskreno ljubi, ne može da zaboravi da se za drugoga pomoli.
Ako volimo sebe i služimo sebi, mi onda ne možemo da služimo Bogu. I to je uzrok svih naših stradanja, stramputica i padanja, ističe protojerej-stavrofor profesor dr Vladimir Stupar.