POČELA JE STRADALNA NEDELJA: Danas je Veliki ponedeljak!
Sećamo se blaženog Josifa i od Gospoda proklete, osušene smokve.
Oproštaj leći dušu.
Čin oproštaja sve više postaje izuzetak, a ne pravilo. Ljudi sve češće nose stare rane kao ordenje, a oproštaj se doživljava kao slabost, iako se u hrišćanstvi doživljava kao snaga duha. Umor od svakodnevnog stresa, brzog života, površnih odnosa i preopterećenosti informacijama možda nam je oduzeo onu dublju sposobnost – da zaista čujemo jedni druge, da razumemo, i najvažnije – da oprostimo.
Mnogi će reći da više nemaju kapacitet da opraštaju, da su previše puta bili povređeni, iznevereni ili iskorišćeni. Drugi pak priznaju da nemaju ni želju – jer su ljutnja i ogorčenost, koliko god bili bolni, postali svojevrsni oklop. U takvom duhovnom pejzažu, oproštaj izgleda kao luksuz koji malo ko sebi želi da priušti.
Ipak, ako se osvrnemo na pravoslavlje, vidimo da oproštaj nije samo poželjan čin – on je suština vere.
U pravoslavlju, oproštaj nije društvena norma, već duhovna potreba. Isusove reči: "Oprosti im, Oče, jer ne znaju šta čine“ (Lk 23,34) predstavljaju temelj hrišćanskog odnosa prema uvredi i neprijateljstvu. Oprostiti ne znači zaboraviti, niti pravdati nepravdu – već pustiti, osloboditi i sebe i drugog iz kruga bola.
U vremenu u kome dominira logika "oko za oko“, pravoslavlje poziva na nešto dublje i zahtevnije – na ljubav prema neprijatelju. To ne znači pasivnost ili prećutkivanje zla, već odluku da se ne uzvraća mržnjom. Jer, oproštaj leči dušu.
Starac Jefrem Filotejski je govorio da onaj koji ne može ili ne ume da oprosti, da se ne može nadati spasenju.
"Jednu stvar uvek imaj na umu čedo moje, ako ne oprostiš, zaboravi na Raj".
Sećamo se blaženog Josifa i od Gospoda proklete, osušene smokve.
Bog ne traži savršenstvo, već iskreno srce.
Bio je veoma smeran i poslušan i "u ovim dobrim delima prevazišao je ne samo svoju braću, već i sve ljude".
U Sveti i Veliki utorak molitveno se sećamo na Gospodnji odgovor farisejima i sadukejima, o drugom dolasku Hristovom, kao i Evanđelske perikope o deset mudrih i deset nerazumnih devojaka.
Budi deo Religija.rs zajednice.
Đurđic se obeležava kao uspomena na prenos moštiju Svetog Georgija iz Nikomidije u Lidu Palestinsku.
Pravoslavno učenje podseća da čovek ne bi trebalo da vrednuje život samo kroz ono što poseduje i postiže, već i kroz odnos prema bližnjima, sopstvenim postupcima i Bogu.
Greh nije samo ono što je kažnjivo pred zakonom ili što izaziva osudu okoline.
Njihovo stradanje postalo je svedočanstvo vere i za one koji su do tada progonili hrišćane.
Prema hrišćanskom učenju, čovek je pozvan da čuva svoj jezik od zlih reči, osude i proklinjanja, a roditeljska ljubav ne bi trebalo da se pretvori u ponižavanje i osuđivanje deteta.
Njihovo ime posebno se spominje kada se neko suoči sa bolešću, bolom, strahom ili neizvesnošću.
Bog vidi i ono što mi ne možemo.
Dom ima dubok duhovni značaj, jer se u njemu uči ljubavi, praštanju, strpljenju i požrtvovanosti.
Na video-snimcima vidi se evakuacija monahinja, dok se u blizini svetinje vatrogasci bore sa vatrenom stihijom.
Otkrijte kako se priprema raskošna torta od beze kora, oraha i čokolade koja je obeležila generacije i svečane trenutke u našim domovima.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Priprema se bez komplikovanih postupaka, a najvažniji korak dolazi kada se izvadi iz rerne i prelije mirisnom mešavinom peršuna, ulja i belog luka.
Snaga nije u tome da se držimo onih koji nas povređuju, već u mudrosti da volimo i cenimo one koji nas ne ostavljaju i ne izdaju.
Pomirenje nije uvek lako, ali je neophodno za svakog vernika koji želi da se približi Bogu i živi u skladu sa hrišćanskim vrednostima.
Sveti Teofan nas upozorava da oni koji se smatraju pravednicima mogu lako skliznuti u osuđivanje, umesto da prepoznaju sopstvene slabosti. Pravi pravednik je onaj koji, svesno osećajući svoju grešnost, ne žudi za kaznom drugih, već se fokusira na vlastiti put ka pomirenju. U njegovoj poruci leži poziv na introspekciju: pre nego što sudimo drugima, trebalo bi da se osvrnemo na svoje grehe. Samo kada prepoznamo svoju potrebu za oproštajem, možemo zaista oprostiti drugima. Na taj način, oproštaj postaje ne samo dužnost, već i izraz ljubavi i razumevanja.
Novi zavet doneo je suštinsku promenu u odnosu između Boga i čoveka.
Đurđic se obeležava kao uspomena na prenos moštiju Svetog Georgija iz Nikomidije u Lidu Palestinsku.
Njihovo stradanje postalo je svedočanstvo vere i za one koji su do tada progonili hrišćane.
Poznati kao besrebrenici i čudotvorci, lečili su bolesne ne tražeći zauzvrat novac niti bilo kakvu nagradu, zbog čega su dobili ime bezmezdni lekari.
Pojedini među njima postali su episkopi i revnosno brinuli o poverenim hrišćanskim zajednicama, dok su neki za svoju veru podneli mučeničku smrt.
Pravoslavno učenje podseća da čovek ne bi trebalo da vrednuje život samo kroz ono što poseduje i postiže, već i kroz odnos prema bližnjima, sopstvenim postupcima i Bogu.
Greh nije samo ono što je kažnjivo pred zakonom ili što izaziva osudu okoline.
Njihovo stradanje postalo je svedočanstvo vere i za one koji su do tada progonili hrišćane.
Njihovo ime posebno se spominje kada se neko suoči sa bolešću, bolom, strahom ili neizvesnošću.
Kađenje je blagosiljanje i osvećenje prostora, a ne obaveza da se svaki kvadratni metar kuće na isti način kadi, objasnio je sveštenik.
Sveti oci upozoravali su da se čovek ne sme vezivati za rđave pomisli niti im pridavati preveliku pažnju, već da treba da se okrene molitvi i veri.
U pravoslavnom učenju reč ima posebnu težinu, a od čoveka se očekuje da je koristi za dobro, a ne za povređivanje drugih.