Sećamo se blaženog Josifa i od Gospoda proklete, osušene smokve.
Počela je sedma, poslednja nedelja Vaskršnjeg posta. Svi dani u njoj su "veliki", pa je tako danas Veliki ponedeljak.
Na Veliki ponedeljak, sećamo se blaženog Josifa i od Gospoda proklete, osušene smokve.
Od današnjeg dana počinju sveta stradanja Gospoda Isusa Hrista, a pre toga, sećamo se Josifa. On je bio sin patrijarha Jakova, a majka mu je bila Rahilja. Omrznut od svoje braće, zbog nekih snoviđenja, braća su ga je prvo bacila u duboku jamu, a ocu su, donoseći krvavu odeća brata, pričaju da su ga rastrgle zveri.
Zatim, za trideset srebrnika je prodat Ismailjćanima, koji su ga ponovo preprodali Petefriju, upravniku evnuha, egipatskog cara – faraona.
"Kada je gospođa bezumno nasrnula na celomudrenost mladića, on je, ne želeći da učini bezakonje, pobegao ostavivši svoju haljinu. Ona ga je oklevetala pred gospodarom, i on biva bačen u okove i mračnu tamnicu".
Potom ga, zbog tumačenja snova izvode ga iz tamnice, predstavljaju ga caru, i on postaje gospodar čitave egipatske zemlje. Na kraju, prilikom prodaje pšenice, ponovo se otkriva svojoj braći, i blagočestivo proživevši čitav život umire u Egiptu, smatran, pored drugih vrlina, velikim u celomudrenosti.
On je praobraz Hrista, jer i Hristos stradao od njegovih saplemenika Judeja, i učenik ga prodaje za trideset srebrenika, i bacaju ga u tamnu i mračnu jamu – u grob, odakle se, samovlasno ustavši, zacario nad Egiptom, tj. nad svakim grehom, i potpuno ga pobedio, i" vlada čitavim svetom i po čovekoljublju nas iskupljuje tajanstvenim davanjem pšenice (hleba), predavši samog Sebe za nas i hraneći nas hlebom nebeskim – Svojim živonosnim telom. Iz tog razloga se sada pominje prekrasni Josif".
Zajedno sa tim, sećamo se i osušene smokve, jer božanstveni jevanđelisti, upravo Matej i Marko, govore o tome odmah posle kazivanja o grančicama.
Foto: Religija.rs
Isus Hristos
Marko: "I sutradan kad iziđoše iz Vitanije, ogladnje (Mk 11.11), a drugi: Ujutru vraćajući se u grad ogladnje; i ugpedavši smokvu jednu kraj puta dođe njoj, i ne nađe na njoj ništa osim lišća, i reče joj: Da nikad više ne bude od tebe roda do vijeka! I odmah usahnu smokva. (Mt 21,18,19).
Smokva predstavlja judejsku sinagogu, u kojoj Spasitelj nije pronašao plod kakav dolikuje, već samo senku zakona, zbog čega im je oduzeo i tu senku, ispunivši zakon u potpunosti. Ako bi neko upitao: zbog čega se isušuje drvo, koje nema dušu, zašto se ono, koje nije ništa sagrešilo, podvrgava prokletstvu; neka taj zna da je to zato što su Judeji, gledajući Hrista, koji je uvek svima činio dobro i nikada nikome nije učinio ništa loše, mislili da On ima vlast da čini samo dobro, ali ne i da kažnjava.
Ali pošto je čovekoljubiv, Vladika nije hteo da pokaže na čoveku, da može i to; zato, kako bi uverio nezahvalni narod da On ima vlast i da kažnjava, samo kao Sveblagi neće (to), On podvrgava kazni bezdušnu i neosetljivu prirodu. Ali postoji i jedno tajanstvenije tumačenje, koje je do nas došlo od premudrih staraca, kako kaže Isidor Pelusiot – to je bilo drvo neposlušanja, čije su listove i upotrebili za pokrivanje (sebe, prvi) prestupnici, zbog čega je ono i ovde, po čovekoljublju, od strane Hrista podvrgnuto prokletstvu, koje nije primilo ranije, kako nikada ne bi donosilo plod koji je uzrokovao greh.
A razlog poređenja greha sa smokvom je očigledan, jer i greh pruža prijatno zadovoljstvo – grehovna naslada, a zatim dolazi – oporost i gorčina savesti. Uostalom, oci su ovde stavili priču o smokvi radi umiljenja, kao i priču o Josifu – zato što je praobraz Hrista. (Neplodna) smokva je svaka duša, kojoj je stran svaki duhovni plod, koju Gospod ujutru, tj. posle ovog života, ne našavši Sebe u njoj, isušuje kletvom i baca je u oganj večni – i ona postaje kao nekakav isušeni stub, koji zastrašuje one koji ne donose plodove dostojne vrlina.
Što se tiče slavljenja Vaskrsa, slave i svih ostalih crkvenih praznika, kad neko blizak se upokoji, to nije isto, kao i svetsko slavljenje, objasnio je otac Srba.
Lazareva subota, poznata i kao Vrbica, slavi se uvek u subotu neposredno pre Cveti, što znači da datum varira iz godine u godinu, zavisno od datuma Vaskrsa.
U svečanoj atmosferi crkve Svetog Petra, beogradski nadbiskup i metropolit poručio vernicima da Vaskrs nije samo pobeda nad smrću, već i poziv da svako od nas postane hodočasnik nade.
Najosnovnije na Vaskrs jeste da se ode na svetu liturgiju gde se proslavlja vaskrsenje Hristovo, moli se Bogu i pričešćuje se, a kada se dođe kući, slavi se Vaskrs sa najmilijima, objasnio je sveštenik Žarko Marković.
Na praznik Vaskrsenja Hristovog, među svetlim zidovima manastira Mileševa, nastao je prizor koji je postao duhovni simbol praznika: susret i kuckanje vaskršnjim jajima mitropolita Atanasija i umirovljenog vladike Filareta, sadašnjeg i bivšeg pastira Eparhije mileševske.
U vreme strogog posta često ponestane ideja za ukusne obroke na vodi. Donosimo autentičan recept za paštetu od belog pasulja – kremastu, zasitnu i punu ukusa!
Uoči druge godišnjice od tragedije koja je odnela 57 života, otac Hristodulos Papaioanu kaže da je kroz ovaj neverojatan gubitak pronašao snagu da se nosi s patnjom.
Ne morate se odricati bogatih ukusa ni tokom posta – kombinacija crvenog pasulja, prepečenih oraha i začina trpezu će učiniti bogatom vitaminima i vlaknima.
U Sveti i Veliki utorak molitveno se sećamo na Gospodnji odgovor farisejima i sadukejima, o drugom dolasku Hristovom, kao i Evanđelske perikope o deset mudrih i deset nerazumnih devojaka.
Najosnovnije na Vaskrs jeste da se ode na svetu liturgiju gde se proslavlja vaskrsenje Hristovo, moli se Bogu i pričešćuje se, a kada se dođe kući, slavi se Vaskrs sa najmilijima, objasnio je sveštenik Žarko Marković.
U Hramu Hrista Spasitelja, u prisustvu patrijarha Kirila i predsednika Ruske Federacije, obeležen je Vaskrs 2025. godine — u znaku molitve za pravedni mir i ujedinjenje hrišćanskog sveta.
Minut nakon što smo zakoračili u 20. april, Hram na Vračaru ispunili su plamenovi sveća, miris tamjana i glasovi vernika u sabornosti — potvrđujući da vera u vaskrslog Hrista nadilazi i tamu i vreme.
U svetinji na mestu Hristovog groba, pred hiljadama vernika i pod strogim merama bezbednosti, pojavio se sveti plamen – nevidljiv, neoskvrnjen, večan. Ovo čudo još jednom je potvrdilo da vera ne zna za granice, a nada ne prestaje da svetli ni u najmračnijim vremenima.
Na praznik Vaskrsenja Hristovog 1993. godine, u tišini drevne Optinske pustinje, dogodio se svirepi zločin koji je ostavio neizbrisiv trag na savremenoj crkvenoj istoriji. Ubistvo trojice krotkih slugu Božijih otvorilo je pitanja o duhovnoj borbi, zlu koje vreba i svetosti koja ne umire — čak ni u smrti.
Ukoliko je zaborav hleba koji silazi s neba dublji, utoliko je pohlepa čovekova za bogaćenjem, novcem i uživanjem veća i nezajažljivija, govorio je patrijarh Pavle.
U trenucima kada radosno kličemo „Hristos vaskrse!“, duša se najdublje osvećuje molitvom. Otkrivamo zašto je čitanje Akatista Vaskrsenju Hristovom najsnažniji način da istinski doživimo smisao Praznika nad praznicima.