Đurđic se obeležava kao uspomena na prenos moštiju Svetog Georgija iz Nikomidije u Lidu Palestinsku.
Srpska pravoslavna crkva i njeni vernici 16. novembra obeležavaju Đurđic, praznik posvećen obnovljenju hrama Svetog velikomučenika Georgija u Lidi Palestinskoj.
Ovaj dan podseća na stradanje jednog od najpoštovanijih hrišćanskih svetitelja, ali i na njegovu poslednju želju da njegovi zemni ostaci počivaju u Palestini, odakle je bila njegova majka.
Đurđic se obeležava kao uspomena na prenos moštiju Svetog Georgija iz Nikomidije u Lidu Palestinsku. Prema crkvenom predanju, u vreme cara Konstantina hrišćani su u Lidi podigli hram u čast velikomučenika Georgija, a prilikom njegovog osvećenja u njega su prenete i položene svetiteljeve mošti.
Hram je tokom vekova više puta rušen i obnavljan, a 16. novembar posvećen je upravo uspomeni na njegovo obnovljenje.
SPC
Sveti Georgije
Sveti Georgije postradao je 303. godine, za vreme vladavine cara Dioklecijana, jednog od najvećih progonitelja hrišćana. Iako je bio visoki vojni zapovednik, nije želeo da se odrekne Hrista niti da se pokori carskim naredbama kojima su hrišćani primoravani da se odreknu svoje vere. Zbog takvog stava bio je izložen strašnim mukama, a na kraju i pogubljen.
Pred smrt je zamolio svog slugu da njegovo telo prenese u Palestinu, zemlju iz koje je poticala njegova majka. Tamo je imao i veliko imanje koje je, prema predanju, još za života razdelio siromašnima. Sluga je ispunio njegovu poslednju želju i preneo njegove mošti u Lidu.
Sveti Georgije jedan je od najpoštovanijih svetitelja u pravoslavnom svetu, a u narodu je posebno poznat po predanju o pobedi nad aždajom, koja simbolizuje pobedu dobra nad zlom. Njegov lik često se nalazi na pravoslavnim ikonama, ali postoji razlika između prikaza koji se uzimaju za krsnu slavu na Đurđic i onih koji se koriste na Đurđevdan.
Naime, vernici koji slave Đurđic za slavsku ikonu najčešće uzimaju prikaz Svetog Georgija kako stoji, sa mačem ili kopljem u desnoj ruci. Oni koji slave Đurđevdan, 6. maja, biraju ikonu na kojoj je svetitelj prikazan na konju kako kopljem probada aždaju.
Đurđic je tako posvećen uspomeni na velikomučenika koji je ostao veran Hristu i onda kada ga je ta odluka koštala života, a njegovo ime i danas zauzima posebno mesto u pravoslavnoj tradiciji.
Dok jedni žito pripremaju od mlevene pšenice, drugi ostavljaju cela zrna. Sveštenici objašnjavaju da li Crkva propisuje kako slavsko žito treba da izgleda.
Među datumima koje pravoslavni vernici treba da zapamte nalaze se i neke od najpoznatijih srpskih slava, a kraj meseca donosi početak Božićnog posta, zbog čega će poslednja novembarska slavska trpeza biti posna.
Od Začeća Svetog Jovana Preteče do Svetog Luke, porodični praznici nižu se tokom celog meseca, a jedan od najpoznatijih datuma ove godine pada u sredu i obeležava se uz post na ulju.
Početak novog godišnjeg bogoslužbenog kruga Crkva dočekuje molitvom za Božji blagoslov, rodnost zemlje, blagorastvorenje vazduha i dobro svih ljudi, čuvajući drevnu tradiciju dugu više vekova.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Svetog sveštenomučenika Evtiha po starom kalendaru, dok se po novom kalendaru obeležava Čudo Svetog arhangela Mihaila u Kolosima. Katolička crkva obeležava 23. nedelju kroz godinu, dok je u jevrejskom kalendaru 24. elul, a muslimani nemaju veliki islamski praznik.
Pravoslavno učenje podseća da čovek ne bi trebalo da vrednuje život samo kroz ono što poseduje i postiže, već i kroz odnos prema bližnjima, sopstvenim postupcima i Bogu.
Prema hrišćanskom učenju, čovek je pozvan da čuva svoj jezik od zlih reči, osude i proklinjanja, a roditeljska ljubav ne bi trebalo da se pretvori u ponižavanje i osuđivanje deteta.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Pravoslavno učenje podseća da čovek ne bi trebalo da vrednuje život samo kroz ono što poseduje i postiže, već i kroz odnos prema bližnjima, sopstvenim postupcima i Bogu.
Prema hrišćanskom učenju, čovek je pozvan da čuva svoj jezik od zlih reči, osude i proklinjanja, a roditeljska ljubav ne bi trebalo da se pretvori u ponižavanje i osuđivanje deteta.
Pravoslavno učenje podseća da čovek ne bi trebalo da vrednuje život samo kroz ono što poseduje i postiže, već i kroz odnos prema bližnjima, sopstvenim postupcima i Bogu.