Dok jedni žito pripremaju od mlevene pšenice, drugi ostavljaju cela zrna. Sveštenici objašnjavaju da li Crkva propisuje kako slavsko žito treba da izgleda.
Uoči krsne slave mnoge domaćice razmišljaju o tome kako da pripreme slavsku trpezu, a jedna nedoumica posebno se često javlja: da li se slavsko žito obavezno melje ili bi pšenična zrna trebalo da ostanu cela? Dok se u većini domova priprema od mlevene pšenice, ima i onih koji smatraju da zrna treba sačuvati u celosti. Da li je mlevenje zaista obavezno i šta o tome kažu pravoslavni sveštenici?
Slavsko žito, poznato i kao koljivo, nije samo deo slavske trpeze. Ono ima duboko duhovno značenje i podseća na veru u vaskrsenje i večni život. Zato je važno razumeti njegovu simboliku, ali i razlikovati crkvena pravila od običaja koji se razlikuju od kraja do kraja.
Zašto se slavsko žito priprema za svakog svetitelja?
Slavsko žito priprema se u slavu Božiju, u čast svetitelja koji se proslavlja, za zdravlje ukućana i u spomen na preminule pretke koji su istu slavu slavili pre svojih potomaka.
Sveštenik Srećko Zečević objasnio je na portalu Eparhije šumadijske da se žito ne priprema za pokoj duše svetitelja, kako neki vernici pogrešno veruju. Njegova simbolika povezana je sa verom u vaskrsenje, a svetitelji se u pravoslavlju smatraju živima u Bogu.
- Slavsko žito ili koljivo (koljivo je grčka reč "koliva" i znači kuvana pšenica, a sprema se u slavu Božiju, u čast svetitelja koji se proslavlja, za zdravlje članova porodice koji slave i za one naše pretke koji su umrli u blagočestivoj veri i koji su pre nas tu Slavu slavili. Treba naročito naglasiti da se žito za slavu ne sprema za pokoj duše svetitelju koji se slavi, kao što neki pogrešno misle! Svi su svetitelji u Bogu živi i nalaze se pred Gospodom kao naši zastupnici i molitvenici. Zato se slavsko žito sprema za sve slavske dane, i za Svetog Arhangela Mihaila, Svetog proroka Iliju... - napisao je sveštenik Srećko Zečević.
To znači da se žito priprema za svaku krsnu slavu, bez obzira na to kog svetitelja porodica proslavlja. Njegovo mesto na slavskom stolu ne zavisi od toga da li je svetitelj bio mučenik, podvižnik ili prorok, već od značaja koji žito ima u pravoslavnoj veri.
AI Uroš Stošić
Slavska trpeza
Da li slavsko žito mora da bude samleveno?
U mnogim srpskim domaćinstvima žito se tradicionalno melje nakon kuvanja, a zatim mu se dodaju šećer i orasi. Sveštenik Srećko Zečević opisao je ovaj način pripreme:
- Slavsko žito se kuva od čistog i otrebljenog pšeničnog zrna. Jedan kilogram ili pola kilograma žita (zavisno od broja gostiju) kuva se u čistoj vodi, zatim se procedi i malo prosuši. Prosušeno žito se zatim melje. U samleveno žito dodaje se šećer, mleveni orasi, malo vanilin šećera i malo morskog oraha radi lepšeg ukusa. To se stavlja u neku plitku činiju ili tacnu, lepo oblikuje i po površini se pospe šećerom u prahu ili mlevenim orasima - naveo je sveštenik.
Ipak, to što se žito uobičajeno priprema na ovaj način ne znači da je mlevenje crkvena obaveza. Sveštenik Ljuba Stojanović objašnjava da Srpska pravoslavna crkva ne propisuje kako kuvana pšenica treba da izgleda, već da se način pripreme može razlikovati u zavisnosti od običaja pojedinih krajeva.
- Srpska pravoslavna crkva nema poseban stav po tom pitanju, već je prepušteno domaćicama da same, u skladu sa običajima svog kraja, odluče da li će skuvano žito samleti ili ne. Žito je simbol novog života, sreće i blagostanja, pa ako bismo tako gledali, suštinski ne bi trebalo ni da se kuva. Tako da je potpuno svejedno da li je samleveno ili ne - kaže sveštenik Ljuba Stojanović.
Šta je najvažnije kada se priprema slavsko žito?
Objašnjenja dvojice sveštenika pokazuju da dilema o mlevenju žita pripada domenu običaja i načina pripreme, a ne suštine krsne slave. Domaćini mogu da se drže porodične tradicije i običaja svog kraja, bez straha da će pogrešiti ako se odluče za drugačiji način pripreme.
Pšenica u pravoslavnoj tradiciji simbolizuje veru u vaskrsenje i večni život. Zato smisao slavskog žita ne zavisi od toga da li su zrna samlevena ili cela, niti od načina na koji je ono ukrašeno.
Bilo da se priprema sa mlevenim orasima i šećerom ili se služi sa celim zrnima pšenice, najvažnije je da vernici razumeju njegovu simboliku. Slavsko žito prinosi se u slavu Božiju, u čast svetitelja zaštitnika porodice i u spomen na pretke koji su istu slavu slavili pre njih.
Na svakoj slavskoj trpezi ono zauzima sveto mesto — simbol je vaskrsenja, zajedništva i zahvalnosti Bogu. Evo zašto se njegovo posluženje smatra molitvom, a ne običajem.
Dok se po društvenim mrežama šire brojni „recepti“ za slavu, protojerej Srećko Zečević objašnjava šta je zaista potrebno pripremiti i zašto je to važnije od bogate trpeze.
Iako su naši stari znali prigodne zdravice, mnogi danas nisu sigurni kako da pozdrave domaćina, izgovore čestitku i učestvuju u prvom obredu koji sledi čim pređu prag slavske kuće.
Obeležavanje svetitelja zaštitnika porodice kroz vekove je sačuvalo svoje mesto u životu srpskih porodica, ali su se uz molitvu, slavski kolač i sveću razvili i brojni narodni običaji koji nisu deo crkvenog učenja
Dok jedni žito pripremaju od mlevene pšenice, drugi ostavljaju cela zrna. Sveštenici objašnjavaju da li Crkva propisuje kako slavsko žito treba da izgleda.
U besedi za ponedeljak 22. sedmice po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički, podsećajući na iskustvo cara Davida, objašnjava kakvo se blaženstvo rađa kada čovek prizna svoje grehe i zadobije Božju milost.
Protojerej Viktor Nikišov objašnjava kako je nastao ovaj običaj, kakve veze ima sa Isusom Hristom i kakvo duhovno značenje ima u pravoslavnoj tradiciji.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Dok jedni žito pripremaju od mlevene pšenice, drugi ostavljaju cela zrna. Sveštenici objašnjavaju da li Crkva propisuje kako slavsko žito treba da izgleda.
Njihova žitija svedoče o stradanju i nepokolebljivoj vernosti Hristu, a Crkva ih molitveno proslavlja kao primer postojanosti u veri čak i pred najtežim mukama.
U besedi za ponedeljak 22. sedmice po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički, podsećajući na iskustvo cara Davida, objašnjava kakvo se blaženstvo rađa kada čovek prizna svoje grehe i zadobije Božju milost.
Pravoslavni vernici danas proslavljaju Svete mučenike Karpa i Papila, Svetu Zlatu Meglensku i Svetu Bosiljku Pasjansku po starom kalendaru, dok po novom obeležavaju Svetog velikomučenika Dimitrija. Katolička crkva pominje Svetog Fulka iz Pjaćence i Svetog Dimitrija Sremskog, dok Jevreji i muslimani danas nemaju veći verski praznik.
Od Začeća Svetog Jovana Preteče do Svetog Luke, porodični praznici nižu se tokom celog meseca, a jedan od najpoznatijih datuma ove godine pada u sredu i obeležava se uz post na ulju.
Od Ilindana do Uspenja Presvete Bogorodice, vernici će tokom ovog meseca proslaviti neke od najpoštovanijih svetitelja, a posebnu pažnju obratiće na to da slavska trpeza bude pripremljena u skladu sa crkvenim pravilima.
U besedi za ponedeljak 22. sedmice po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički, podsećajući na iskustvo cara Davida, objašnjava kakvo se blaženstvo rađa kada čovek prizna svoje grehe i zadobije Božju milost.
Protojerej Viktor Nikišov objašnjava kako je nastao ovaj običaj, kakve veze ima sa Isusom Hristom i kakvo duhovno značenje ima u pravoslavnoj tradiciji.
U okviru pokloničkog putovanja, posetili smo manastir u podnožju Prokletija, poklonili se moštima Svetog kralja Stefana Dečanskog i upoznali se sa duhovnim i kulturnim nasleđem jedne od najznačajnijih srpskih zadužbina.
Na praznik Svetog apostola Tome, Teodora i Luka kreću u neobičnu avanturu koja će ih naučiti da iza tuđeg ćutanja ponekad stoji priča koju ne smemo da prekinemo pre nego što je saslušamo.
U ovu svetinju na Kosovu i Metohiji svakodnevno stižu poklonici iz svih krajeva, a gostoljubivi domaćini poručuju da im ništa nam ne trebate, samo Srbi posećuju svetinje u što većem broju.
Na Miholjdan su Vuk, Teodora i Lazar krenuli tragom neobičnog pisma, a susret sa usamljenim starcem i zapuštenim voćnjakom naučio ih je da se najveće bogatstvo krije u dobroti, prijateljstvu i delima ljubavi.
Nisu se odrekli Hrista ni pred najtežim mukama, a njihovo stradanje za vreme cara Dioklecijana obeležio je događaj koji je mnoge naveo da poveruju u Hrista.