MILJANINA TAJNA PETROVDANSKE KUTIJICE: Pravoslavna priča za decu (VIDEO)
Devojčica sa porodicom otkriva da se najlepši dar za veliki praznik svetih apostola Petra i Pavla ne krije u stvarima, već u ljubavi, dobroti i malim delima učinjenim od srca.
Na Miholjdan su Vuk, Teodora i Lazar krenuli tragom neobičnog pisma, a susret sa usamljenim starcem i zapuštenim voćnjakom naučio ih je da se najveće bogatstvo krije u dobroti, prijateljstvu i delima ljubavi.
Vuk je bio uveren da će ovogodišnji Miholjdan biti najdosadniji praznik na svetu. Roditelji su planirali odlazak u crkvu i posetu baki, a posle ručka čekalo ga je, kako je tata najavio, „malo odmora“. Za desetogodišnjeg dečaka koji je obožavao avanture to je zvučalo kao kazna.
Njegova sestra Teodora tvrdila je da će ga radoznalost jednog dana uvaliti u nevolju.
- Neće mene nevolja da pronađe. ja sam brži - odgovorio je Vuk.
Tog jutra pred kuću je dotrčao njihov drug Lazar. U rukama je držao staru, požutelu kovertu.
- Moj deda je ovo pronašao na tavanu. Kaže da pismo mora danas da stigne do čika Jovana, čoveka koji živi iza stare, pomalo zapuštene bašte.
Izvadio je i mali list papira na kojem je pisalo: "Ako pismo stigne na Miholjdan, bašta neće biti zaboravljena."
- Kakva bašta? Kakvo blago krije? - odmah je upitao Vuk.
- Možda uopšte nema blaga - primetila je Teodora.
- Onda ćemo saznati šta ima.
Stara bašta nalazila se iza potoka, na kraju sela. Nekada je pripadala dvojici braće koja su u njoj uzgajala jabuke, kruške i dunje. Sada je bila zarasla u kupinu, a drvena kapija jedva se videla od granja.
Pre nego što su krenuli, deca su svratila do crkve i pokazala pismo svešteniku Stefanu. Sveštenik im je objasnio da Svetog Kirijaka Otšelnika, koga Srpska pravoslavna crkva proslavlja na Miholjdan, pamtimo kao velikog podvižnika molitve i posta.
- Vera se ne pokazuje samo rečima - rekao im je i dodao:
- Ona se vidi i u tome kako postupamo prema bližnjima i da li smo spremni da pomognemo. Ali ne zaboravite da budete oprezni. Ne ulazite na opasna mesta i recite roditeljima kuda idete.
Uz dozvolu roditelja i dogovor da se drže bezbedne staze, troje drugara krenulo je prema bašti. U rancu su poneli malo vode, hleb i nekoliko jabuka.
Nisu znali da će ih put odvesti do čoveka kome je pomoć bila potrebna mnogo više nego što su mogli da zamisle.
Čim su prošli kroz kapiju, Vuk je primetio sveže otiske obuće u blatu.
- Neko je skoro bio ovde!
Tragovi su vodili prema maloj drvenoj kućici na drugom kraju voćnjaka. Pored jednog stabla ležala je prevrnuta korpa, a oko nje su se rasule jabuke.
Između grana iznenada je izleteo veliki, blatnjavi pas. U zubima je nosio komad tkanine. Teodora je ustuknula.
- Vuče, nemoj da mu prilaziš!
Vuk je poslušao i polako se povukao prema kapiji. Pas ih nije pratio, već je potrčao prema kućici.
- Kao da nas zove - prošaputao je Lazar.
- Psi ne šalju pozivnice - odgovorila je Teodora, ali se i sama zagledala u pravcu kućice.
Tada su začuli ljudski glas.
- Ima li koga?
Sva trojica su se ukočila. Lazar je odmah pozvao oca i objasnio mu gde se nalaze. Ubrzo su stigli odrasli i zajedno su, ne napuštajući bezbednu stazu, prišli kućici.
Iza nje je sedeo starac u tamnom kaputu. Noga mu je bila povređena, a lice bledo od bola i umora. Pored njega je ležala prazna korpa.
- Čika Jovane? - upitao je Lazar.
Starac je podigao glavu.
- Ko ste vi?
Lazar mu je pružio kovertu. Kada je ugledao rukopis, starac je zadrhtao.
- Mislio sam da je ovo odavno izgubljeno.
Otvorio je pismo i pročitao nekoliko redova. Zatim je dugo gledao u požutele stranice, kao da su pred njim oživele uspomene koje godinama nije smeo da prizove.
- Moj brat mi je ovo napisao pre mnogo godina. Mislio sam da nikada više neću videti njegovo pismo - rekao je tiho.
Vuk je pogledao Teodoru. Misterija je postajala sve neobičnija.
- Zašto je bašta toliko važna? - upitao je.
Čika Jovan je pokazao prema starim voćkama.
- Moj brat i ja zasadili smo svako ovo drvo. Kada je on umro, obećao sam da ću čuvati baštu. Svakog Miholjdana brali smo prve zrele plodove i delili ih ljudima kojima su bili potrebni.
Starac je zastao i spustio pogled.
- Ali godine su prošle. Ostao sam sam, zdravlje me više ne služi i nisam mogao sve da postignem. Plašio sam se da će bašta propasti, a s njom i obećanje koje sam dao bratu.
- A kako ste se povredili? - upitala je Teodora.
- Pokušao sam da uberem nekoliko jabuka za manastir. Okliznuo sam se i pao. Telefon mi je ostao u kući, a nisam mogao da ustanem. Roki, moj pas, pokušavao je da dovede nekoga - rekao je starac.
Lazarov otac odmah je pozvao pomoć i pobrinuo se da starac bude bezbedno prevezen na pregled. Dok su čekali, Vuk je pogledao korpu razbacanih jabuka.
- Ako ne možete da ih odnesete ljudima, možemo mi da pomognemo.
Čika Jovan se nasmešio.
- Možete, ali samo ako to zaista želite. Jabuke nisu vredne zbog mene. Vredne su kada nekome donesu radost.
Pogledaj galeriju
Pogledaj galeriju
Pogledaj galeriju
Pogledaj galeriju
Pogledaj galeriju
Pogledaj galeriju
Sutradan se vest o čika Jovanu proširila selom. Nekoliko meštana ponudilo je pomoć, a otac Stefan dogovorio se s porodicama da se zdravi plodovi odnesu starijim ljudima i onima kojima je pomoć bila potrebna.
Odrasli su proverili staze i uklonili opasne grane, dok su deca, uz nadzor, razvrstavala jabuke i pakovala ih u korpe.
Teodora je na svaku korpu stavila mali papir: "Srećan Miholjdan! Da vam ovaj plod donese radost i podseti vas da niste sami."
Vuk se najpre šalio da će mu od toliko jabuka izrasti stablo na glavi. Ali kada su odneli prvu korpu starijoj komšinici koja je teško izlazila iz kuće, više mu nije bilo do šale.
Žena je uzela jednu jabuku i tiho rekla:
- Nisam mislila da će se iko danas setiti mene.
Vuk nije znao šta da odgovori. Samo je spustio korpu na sto.
Kada su se vratili u baštu, čika Jovan ih je čekao ispred kuće. U rukama je držao malu drvenu kutiju.
- Ovo je pripadalo mom bratu. Nema u njoj zlata, samo stare fotografije i beleške o voćkama koje smo sadili.
Otvorio je kutiju. Na fotografiji su bila dva dečaka, nasmejana i blatnjavih kolena, sa korpama jabuka u rukama.
- Tada smo mislili da će bašta trajati zauvek - rekao je starac.
- Možda ponovo može da bude ovakva - predložio je Lazar.
- Može, ako neko bude brinuo o njoj. Ne mora da bude ista kao nekada. Važno je da ponovo donosi plod i da ga delimo sa drugima.
Čika Jovan je zamolio oca Stefana da mu pomogne da se fotografije i beleške sačuvaju. Meštani su se dogovorili da postepeno obnove voćnjak i da se briga o njemu nastavi.
Vuk je tada shvatio da su pronašli nešto mnogo vrednije od skrivenog blaga: obećanje koje nije moralo da nestane zajedno sa onima koji su ga dali.
Nekoliko dana kasnije, troje drugara sedelo je na klupi u crkvenoj porti.
- Znaš li šta je meni bilo najčudnije? - upitao je Vuk Lazara. - Krenuli smo da otkrijemo tajnu stare bašte, a pronašli smo čoveka kome je bila potrebna pomoć.
- I jabuke - dodala je Teodora.
- I to - nasmejao se Vuk.
U tom trenutku prišao im je otac Stefan.
- A šta ste naučili iz svega toga?
Lazar je prvi odgovorio:
- Da obećanja ne treba zaboravljati.
- Da treba da se setimo onih koji su sami - dodala je Teodora.
Vuk je razmislio.
- I da pravo blago nije ono što pronađemo, nego ono što učinimo za druge.
Sveštenik se osmehnuo.
- Lepo ste to rekli. Miholjdan nije samo dan u kalendaru. Praznik nas poziva da se približimo Bogu, ali i da ljubav prema Njemu pokazujemo kroz brigu o bližnjima. Dobro delo ne činimo da bismo dobili pohvalu, već zato što je drugom čoveku potrebna pomoć.
Sledećeg Miholjdana deca su se ponovo okupila u voćnjaku. Bašta još nije bila sasvim obnovljena, ali su na nekoliko grana izrasli novi izdanci. Meštani su doneli alat, a čika Jovan sedeo je na klupi i posmatrao ih kako rade.
- Znate li šta je najlepše u ovoj bašti? - upitao je.
- Jabuke? - rekao je Lazar.
- Drveće? - dodala je Teodora.
Vuk je pogledao ljude koji su zajedno radili, razgovarali i smejali se.
- To što više nije zaboravljena.
Čika Jovan je klimnuo glavom.
Jesenje sunce obasjalo je zlatno lišće, a miris zrelih jabuka širio se starim voćnjakom. Vuk je pomislio da Miholjdan ipak nije bio dosadan praznik. Naučio ga je nečemu što nijedna igrica nije mogla da ga nauči: da ponekad najveća avantura počinje onda kada prestanemo da mislimo samo na sebe.
Te večeri, pre spavanja, napisao je na komadiću papira tri reči: "Vera. Ljubav. Delo." Stavio ih je u kutiju sa svojim najvažnijim uspomenama, da ga podsećaju na obećanje koje su zajedno pomogli da se ispuni. A stara miholjska bašta nastavila je da živi, jer su deca i odrasli razumeli da se ono što je vredno ne čuva samo rečima. Čuva se brigom, trudom i ljubavlju koja se deli.
BONUS VIDEO
Devojčica sa porodicom otkriva da se najlepši dar za veliki praznik svetih apostola Petra i Pavla ne krije u stvarima, već u ljubavi, dobroti i malim delima učinjenim od srca. Dva brata na putu ka moru otkrila su da najveće blago nije ono koje se može poneti u rancu, već ono koje ostaje zauvek u srcu. Kada Pavle i Lenka pronađu neobičnu kutiju sa krstom i krenu za tragovima koje je ostavila njihova tetka Snežana, otkriće da se najveće blago ne krije u kutiji, već u srcu čoveka. Kada su se Mihajlo i Ana izgubili u šumi, neobičan drveni krstić i zvuk crkvenog zvona poveli su ih putem na kojem su otkrili da pomoć ponekad stiže onda kada joj se najmanje nadamo.
Najveće miholjdansko čudo
MILJANINA TAJNA PETROVDANSKE KUTIJICE: Pravoslavna priča za decu (VIDEO)
TAJNA KOJU JE ČUVALA OSTROŠKA STENA: Pravoslavna priča za decu (VIDEO)
TAJNA STARE DRVENE KUTIJE: Pravoslavna priča za decu (VIDEO)
ZVUK CRKVENOG ZVONA SA MESTA GDE NEMA ZVONIKA: Pravoslavna priča za decu (VIDEO)
Majka se požalila svetogorskom starcu da joj sin više ne obraća pažnju, a njegov savet bio je neočekivan: da prestane da mu govori šta mora da uradi i da svoju brigu pokaže na drugi način.
U knjizi "Kod starca Porfirija" Konstantinos Janicijotis beleži susret sa supružnicima kojima je svetitelj ukazao na posledice manjka ljubavi među roditeljima, koje mogu uticati na dete još pre rođenja.
Mila i Anja kreću sa majkom i bakom do stare crkve, ali kada iz šume začuju neobično zvonce, njihovo putovanje pretvara se u uzbudljivu avanturu koja će ih odvesti do svetog izvora i otkriti dragocenu porodičnu uspomenu.
Obraćajući se roditeljima i prosvetnim radnicima, mitropolit crnogorsko-primorski istakao odgovornost odraslih i značaj vrednosti koje se deci usađuju od najranijeg uzrasta.
Sveštenik Jevgenije Murzin otkriva zašto strah od Božje kazne nije isto što i strahopoštovanje prema Bogu i kako savršena ljubav oslobađa čoveka od strepnje.
U pravoslavnom učenju, odnos prema bližnjem zauzima važno mesto u duhovnom životu.
U besedi za ponedeljak 20. sedmice po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički otkriva šta je Isus Hristos doneo ljudima i kako se otkriva neizmerna ljubav Nebeskog Oca
Apostol ljubavi otkrio je koja je Gospodnja zapovest toliko važna da se njenim doslednim ispunjavanjem može razumeti i sama suština hrišćanskog života.
Na Miholjdan su Vuk, Teodora i Lazar krenuli tragom neobičnog pisma, a susret sa usamljenim starcem i zapuštenim voćnjakom naučio ih je da se najveće bogatstvo krije u dobroti, prijateljstvu i delima ljubavi.
Kada je car izgubio razum, njegovoj sestri se u snu otkrilo da njen brat neće ozdraviti sve dok Grigorije ne bude izvađen iz jame.
U pravoslavnom učenju, odnos prema bližnjem zauzima važno mesto u duhovnom životu.
Dok jedni prvi put dolaze na Gazimestan, drugi mu se vraćaju godinama, a prizor stotina Srba koji u tišini i molitvi odaju počast knezu Lazaru i kosovskim junacima svedoči da sećanje na stradale ne bledi.
Krčka se sa krompirom, šargarepom i belim lukom, zapeče u rerni, a onda se preko vrelog mesa stavlja obilna kašika kajmaka. Ovako se priprema čuveni kafanski specijalitet.
U besedi za ponedeljak 20. sedmice po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički otkriva šta je Isus Hristos doneo ljudima i kako se otkriva neizmerna ljubav Nebeskog Oca
Apostol ljubavi otkrio je koja je Gospodnja zapovest toliko važna da se njenim doslednim ispunjavanjem može razumeti i sama suština hrišćanskog života.