U pravoslavlju se kadi da bi se simbolički uznela molitva Bogu, prizvala blagodat Svetog duha i unelo duhovno osvećenje i mir u prostor i ljude.
Kađenje je jedan od prepoznatljivih obreda u pravoslavnim hramovima, a miris tamjana koji se širi tokom bogosluženja ima duboko duhovno značenje. Sveštenik kadi ikone, oltar i vernike, podsećajući na molitvu koja se uzdiže ka Bogu, ali i na poštovanje prema svetinji i ljudima koji učestvuju u bogosluženju.
U pravoslavnoj tradiciji tamjan ima posebno mesto. Kadi se tamjanom da bi se simbolički uznela molitva Bogu, prizvala blagodat Svetog Duha i unelo duhovno osvećenje i mir u prostor i ljude.
Pexels / Ron Lach
Kađenje, Ilustracija
Zbog toga ovaj čin nije samo deo crkvenog obreda, već nosi i određenu simboliku koju vernici kroz vekove čuvaju.
Ipak, prilikom kađenja mnogi vernici imaju naviku da se prekrste čim sveštenik ili đakon priđe da ih okadi. Međutim, prema objašnjenju patrijarha Pavla, takav postupak nije predviđen crkvenim pravilima, već se od vernika očekuje drugačiji odgovor.
U knjizi "Da nam budu jasnija neka pitanja naše vere", patrijarh Pavle posebno se osvrnuo na pitanje da li vernici treba da se krste kada ih svešteno lice kadi, navodeći da se takav običaj ne pominje ni u rukopisima ni kod liturgičkih pisaca.
- Što se tiče pitanja da li treba verni da se prekrste kad ih đakon ili sveštenik kadi, takav postupak se ne pominje nigde, ni u rukopisima, ni kod liturgičkih pisaca. Nalazi se samo propis da svešteno lice koje kadi treba da se malo pokloni onom koga kadi, a takođe i kađeni njemu. Ništa više. Verni pri kađenju, ne krsteći se, treba da se samo malo poklone prema svešteniku koji ih kadi, i koji im se i sam pritom takođe malo pokloni - kratko i jasno je objasnio patrijarh Pavle.
Metanije su prisutne u svakodnevnom životu vernika tokom cele godine, mada se u vreme velikih pokajničkih podviga tokom postova, a naročito Časnog posta
Napustiti Svetu liturgiju bez ozbiljnog razloga smatra se velikim grehom, jer se time pokazuje nemar prema svetinji i prekida zajedništvo u najuzvišenijem trenutku sabranja Crkve.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Kada su zbog svoje vere izvedeni pred sud, Onisifor i Porfirije nisu pokazali strah, već su otvoreno ispovedili da je Hristos istiniti Bog i Tvorac neba i zemlje.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Depresija i duševna patnja mogu toliko da opterete čoveka da mu i najobičnije životne stvari postanu teške, a pronalaženje mira čini se gotovo nedostižnim.
U pratnji srpskog patrijarha biće mitropoliti banatski Nikanor i šumadijski Jovan, protojerej Nedeljko Vasiljević, protođakoni Radomir Vrućinić i Ivan Gašić, đakon Vasilije Kostić i čtec Andrej Jelić.
Depresija i duševna patnja mogu toliko da opterete čoveka da mu i najobičnije životne stvari postanu teške, a pronalaženje mira čini se gotovo nedostižnim.
Govoreći o poniženju i strahu od tuđih reči, sveštenik je naglasio da niko ne može drugog čoveka istinski da ponizi, jer poniženje u duhovnom smislu nastaje iz čovekovih sopstvenih postupaka i greha.