Crkva uči da je svaki čovek Božija tvorevina i da život nerođenog deteta ima istu vrednost i dostojanstvo kao život svakog drugog ljudskog bića.
Pitanje abortusa u hrišćanstvu ne posmatra se samo kroz moralnu odgovornost, već pre svega kroz svetost ljudskog života, koji, prema pravoslavnom učenju, počinje od samog začeća.
Crkva uči da je svaki čovek Božija tvorevina i da život nerođenog deteta ima istu vrednost i dostojanstvo kao život svakog drugog ljudskog bića.
U pravoslavnoj tradiciji, odnos prema nerođenom detetu zasniva se na uverenju da ono nije samo deo majčinog tela, već ličnost čiji život ima svoj smisao pred Bogom.
Zbog toga se prekid trudnoće smatra teškim grehom, a odluka o abortusu ne posmatra se kao bezazlen čin, već kao oduzimanje života onome ko još nije dobio priliku da se rodi.
Ipak, kada se govori o ovoj temi, posebnu pažnju privlače reči pojedinih duhovnika koji su nastojali da ukažu i na sudbinu dece koja nisu dočekala rođenje.
Među njima su i reči starca Pajsija Svetogorca, jednog od najpoštovanijih pravoslavnih podvižnika 20. veka, koji je o abortiranoj deci govorio na način koji ostavlja dubok utisak.
On je njihov stradalnički položaj povezao sa mučeništvom, ističući da njihova smrt nije nešto što treba posmatrati ravnodušno, niti zaboraviti pred licem Božijim.
"Verujem da su abortirana deca mučenici. Ona će nadomestiti broj mučenika u poslednjim vremenima, kako kaže Apokalipsa. Umirući abortusom, oni se krštavaju krvlju, ali Crkva ih ne pominje u svojim molitvama da ne bi podstakla abortus koji je za roditelje čin čedomorstva."
Mi čoveka ne doživljamo na isti način kada je rođen i pre nego što je rođen. Čovek je čovek od trenutka začeća i ne možemo prema njemu imati različit odnos, kaže otac Jovan Plamenac.
Arhijereji i jereji Grčke pravoslavne crkve upozoravaju da odluke Evropske unije ne pogađaju samo porodicu, već određuju sudbinu budućih generacija i opstanak čitavog društva.
Episkop istočnoamerički uzneo je snažnu molitvu za zaštitu nerođene dece, a prisutni, od članova Kongresa do vernika, priznaju da su njegove reči ostavile snažan trag.
Odnos prema majci i ocu zauzima posebno mesto u hrišćanskom učenju, a jedna od deset Božjih zapovesti upravo nalaže: "Poštuj oca svojega i mater svoju".
Depresija i duševna patnja mogu toliko da opterete čoveka da mu i najobičnije životne stvari postanu teške, a pronalaženje mira čini se gotovo nedostižnim.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Sveti oci su često upozoravali da najveća opasnost za čoveka nije neznanje o veri, već navika da se vera živi samo spolja, dok srce ostaje nepromenjeno.
Depresija i duševna patnja mogu toliko da opterete čoveka da mu i najobičnije životne stvari postanu teške, a pronalaženje mira čini se gotovo nedostižnim.
U pratnji srpskog patrijarha biće mitropoliti banatski Nikanor i šumadijski Jovan, protojerej Nedeljko Vasiljević, protođakoni Radomir Vrućinić i Ivan Gašić, đakon Vasilije Kostić i čtec Andrej Jelić.
Depresija i duševna patnja mogu toliko da opterete čoveka da mu i najobičnije životne stvari postanu teške, a pronalaženje mira čini se gotovo nedostižnim.
Njih troje žive u staroj porodičnoj kući u Babinama, gde im je svakodnevica dodatno otežana zbog zdravstvenog stanja braće i udaljenosti od zdravstvenih ustanova.
Govoreći o poniženju i strahu od tuđih reči, sveštenik je naglasio da niko ne može drugog čoveka istinski da ponizi, jer poniženje u duhovnom smislu nastaje iz čovekovih sopstvenih postupaka i greha.
Njegov miris prati molitvu, praznike i važne porodične trenutke, dok se kadenje u pravoslavlju smatra mnogo više od običaja koji se prenosi sa generacije na generaciju.