U OVIM KUĆAMA NIKAD NEMA MIRA I NEĆE BITI! Otac Joil o uzroku svih porodičnih problema: "TU JE UŽAS..."!
Pravoslavna teologija porodicu posmatra kao malu crkvu, zajednicu u kojoj se, osim telesnog i emocionalnog, gradi i duhovni život.
Sveti oci su često upozoravali da najveća opasnost za čoveka nije neznanje o veri, već navika da se vera živi samo spolja, dok srce ostaje nepromenjeno.
Snaga vere, prema pravoslavlju, ne meri se samo brojem zapaljenih sveća, dolazaka u hram ili spoljašnjim poštovanjem crkvenih običaja, već pre svega promenom ljudskog srca i životom koji svedoči o Hristu.
Čovek može poznavati i poštovati praznike, molitve i crkvene obrede, ali ako vera ne donosi ljubav, smirenje, praštanje i milost prema bližnjima, onda ostaje samo spoljašnja forma bez istinske duhovne sadržine.
Sveti oci su često upozoravali da najveća opasnost za čoveka nije neznanje o veri, već navika da se vera živi samo spolja, dok srce ostaje nepromenjeno.
Onaj ko se klanja Hristu pozvan je da u svakom čoveku vidi svoga bližnjeg, da ne zatvara oči pred tuđim bolom i da se trudi da u svojim postupcima pokaže ljubav koju Jevanđelje propoveda.
Upravo zato Crkva neprestano podseća verne da su molitva i dela nerazdvojni. Nije dovoljno govoriti o ljubavi, a živeti u gnevu, tražiti Božiju milost, a sami biti nemilosrdni prema drugima...
Prava vera počinje onda kada čovek prepozna sopstvene slabosti i počne da radi na sebi, kada prestane da osuđuje druge i počne da ispravlja svoje srce.
Starac Jona Odeski govorio je o opasnosti da čovek zadrži spoljašnje oblike pobožnosti, a da u sebi ne dopusti da ga Bog promeni.
- Naučili smo da palimo sveće i abortiramo; da blagosiljamo vrbe i uništavamo svoje porodice; da gradimo crkve i živimo u bludstvu; da poštujemo ikone i da ostanemo gluvi na tuđe nesreće; da idemo u crkvu i tiranišemo svoje porodice. Dokle će ovo trajati? Istorija pokazuje da neće. Ima li izlaza? Naravno! Vreme je da prestanemo da živimo "po svojoj savesti“ i da počnemo da živimo po Jevanđelju, jer se ispostavlja da je na našu savest potpuno nemoguće osloniti se."
Pravoslavna teologija porodicu posmatra kao malu crkvu, zajednicu u kojoj se, osim telesnog i emocionalnog, gradi i duhovni život.
U pravoslavlju se greh ne posmatra samo kao prekršaj Božjeg zakona, već i kao rana u odnosu.
Duhovnici su kroz vekove ukazivali da se iza spolja vidljivih grehova često kriju dublji, prikriveniji i podmukliji poroci.
Crkva uči da telesni odnosi imaju svoje puno dostojanstvo jedino u Svetoj tajni braka.
U predanju Crkve postoji snažna slika nevidljivog sveta koji prati čoveka dok prilazi Svetoj čaši.
Savet svetitelja posebno je zahtevan za čoveka koji je doživeo nepravdu, jer traži da se pred Bogom pomoli upravo za onoga ko mu je naneo bol.
Otac Varsanufije je stradao u blizini Svetog Nikolajevskog hrama, dok su inok Grigorije i izbeglica Andrej Kirijenko sa teškim povredama prevezeni u bolnicu.
Na visokom prestolu ukazao mu se Gospod, dok su šestokrilni serafimi objavljivali Njegovu svetost, a vladika Nikolaj objašnjava šta je čoveku zaista dato da vidi.
Probajte boraniju po receptu iz knjige "Ko posti, dušu gosti" monahinje Atanasije Rašić, pročitajte Drugu pokajnu molitvu Majci Božjoj i duhovno se nadahnite poukom Svetog Luke Krimskog.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Svete mučenike Fotija i Anikitu po starom, dok se po novom kalendaru obeležava Prenos moštiju Svetog apostola Vartolomeja. Katolička crkva obeležava spomendan Svetog Ljudevita, dok muslimani obeležavaju Mevlud, a Jevreji nemaju univerzalno priznat praznik.
Svetitelj je upozoravao da preterano hvaljenje dece podstiče egoizam, a roditeljima savetovao da ih odmalena uče zahvalnosti, odgovornosti i smirenju.