OVU STVAR BI TREBALO DA URADITE DA VAS BOG ČUJE! Otac Ljubo objasnio kako se razgovara sa Svevišnjim da bi vas on razumeo!
Molitva je i način da se nosimo sa teškoćama, pronađemo mir i duhovno sazrevamo.
Postoje uvrede koje bole godinama, rane koje ne zaceljuju preko noći.
U pravoslavnom hrišćanstvu oproštaj nije samo čin velikodušnosti prema drugome – on je duboko lični, duhovni lek, temelj duševnog zdravlja i unutrašnjeg mira. Ne radi se o tome da zaboravimo uvredu ili da se pravimo da se ništa nije dogodilo.
Oproštaj u ovom kontekstu znači oslobađanje srca od tereta mržnje, ogorčenosti i osvetoljubivosti – sve one tame koja u čoveku neprestano rovari iznutra i razara ga.
U jevanđelju, Hristos jasno pokazuje da je oproštaj uslov našeg sopstvenog spasenja. Kako možemo očekivati Božje milosrđe ako sami nismo spremni da ga damo drugima?
U molitvi Oče naš, koju svaki vernik zna, jasno izgovaramo: "...i oprosti nam dugove naše, kao što i mi opraštamo dužnicima svojim.“ To "kao što“ je težište – ne samo molba, već zapovest, poziv da budemo ono što želimo da i Bog bude prema nama.
U praksi, to često nije lako. Postoje uvrede koje bole godinama, rane koje ne zaceljuju preko noći. Ipak, pravoslavlje nas ne poziva da budemo pasivni trpeljivci ili da potiskujemo bol, već da se borimo sa sobom, da prepoznamo kako zlo ne nestaje ako ga čuvamo u sebi – već raste.
Neopraštanje je unutrašnji zatvor. Ono stvara nemir, napetost, pa čak i bolest.
Otac Miloš Vesin je jednom prilikom objasnio kako se rađa bolest kod ljudi koji ne mogu ili ne žele da oproste.
- Vrlo često mi sami sebe razboljevamo. I to nemogućnosšću, ili nemanjem volje ili želje da oprostimo. E, baš neću. Taj inat se okreće protiv vlasnika, okreće se protiv vas, ništa ne može da uradi onome protiv koga je okrenut. Vi možete nekome da ne oprostite, toj osobi može da bude jako žao, ali vi ćete samo stradati, jer sve što duže taj proces neopraštanja traje, sve će se više zamršavati to klupko u vama.
Molitva je i način da se nosimo sa teškoćama, pronađemo mir i duhovno sazrevamo.
Milost Božja se ne dobija pukim rečima ili formalnim obredima, već iskrenim i poniznim životom.
Borba protiv zla ne vodi se kroz odmazdu, već kroz molitvu, strpljenje i ljubav.
Sveta tajna ispovesti nije kazna, već dar- prilika za novi početak i mir sa Bogom.
Kroz životne nedaće čovek dolazi u priliku da se istinski osloni na Boga, da prepozna svoje slabosti, ali i da razvije unutrašnju snagu.
Prvi put u istoriji, muslimani više nisu većina u Albaniji. Dok raste broj ateista i neopredeljenih, pravoslavna Crkva beleži snažan povratak i ulazi u novu epohu duhovne obnove.
Veliki duhovnik 20. veka, Sveti Nikolaj Ohridski I Žički razotkriva nevidljivu silu koja utišava bes, razara bezumlje i rasteruje tamu – i kako je to oružje dostupno svakome od nas, ako se koristi u ime Hrista.
Poučna priča iz "Gerontikona" otkriva zašto je veliki podvižnik smatrao da mu je njegov skromni učenik dovoljan i kako ova drevna mudrost može promeniti naše odnose s bližnjima.
Međutim, do trenutka kada je upisao fakultet, izgubio je veru. Postao je agnostik - odbacivao je crkveno učenje i čak nije bio siguran ni da li Bog postoji.
Dok su druga deca maštala o lutkama, Mihaela Đurović je pisala stihove svetiteljki – njena molitva pretvorena je u spot koji su vernici dočekali u suzama i tišini poštovanja
Uvođenjem ovakve svakodnevne rutine, svakodnevna briga može postati izvor duhovne snage.
Porodice koje su se posle rata vratile na svoja ognjišta ostale su bez domova i uspomena – monahinje i meštani rizikovali živote da spasu selo od potpunog uništenja.
Postoje uvrede koje bole godinama, rane koje ne zaceljuju preko noći.
Srpska pravoslavna crkva 13. jula proslavlja Svete novomučenike jastrebarske i sisačke, a jeromonah Pamfil (Osokin) u potresnom autorskom tekstu koji prenosimo u celosti daje dramatičan osvrt na stradanja koja su mnogi zaboravili.
Donosimo recept iz zaboravljene knjige „Kosovske kuhinje“ za mirisni pilav od jagnjetine i suvog grožđa, koji spaja ukus detinjstva, domovine i tihe molitve uz ognjište.