Kada se duša opterećuje brigama, a srce traži mir, pravoslavna tradicija pruža načine koji prevazilaze reči i logiku – sredstva koja deluju direktno na srce čoveka. Starac Pajsije Svetogorac isticao je moć pojanja kao sredstva koje umiruje i obnavlja unutrašnju snagu. Po njegovim rečima, pesma nije samo umetnički izraz ili lepota glasa, već dar koji približava čoveka Bogu, otvara prostor za spokoj i pomaže da se kroz svakodnevne izazove prođe sa radošću i strpljenjem. Pojanje, smatrao je starac, ima moć da utiče i na prirodu oko nas, ali pre svega na čoveka, oslobađajući ga teskobe i iskušenja.
Pojanje kao lek
– Pojanje će ti mnogo pomoći. Uvek lagano pevuši. Pojanje umiruje dušu. Umiruje čak i divlje zveri, a tim više čoveka! Vidiš, kada čuju pojanje, lav i vuk sede mirno kao jaganjci i spokojno slušaju – rekao je starac Pajsije i dodao:
– Kada čovek poje, on je sličan zemljoradniku koji usred vrelog dana treba da požnje polje zagušeno trnjem, a klasje je poleglo. I on počinje žetvu pevajući. Uz pesmu zaboravlja poteškoće i radosno završava posao. Stiče korist od plodova svoje male proizvodnje, a posle se oseća i odmornim. – I ja ljudima koji prolaze kroz iskušenja i koji su žalosni savetujem da pevaju razne tropare. Otpevaj jedno Dostojno jest i videćeš – đavo će se pokupiti i zbrisati. Pojanje je prezrenje đavola – zaključio je starac Pajsije.
Snaga pravoslavnog glasa
U pravoslavnoj tradiciji, glas je više od zvuka – on je sredstvo koje približava čoveka Bogu. Pouka starca Pajsija Svetogorca podseća nas da i najmanji trud, obogaćen molitvom i pojom, može doneti unutrašnji mir i duhovnu snagu. Kroz melodiju tropara odbacujemo teskobu i iskušenja, otkrivajući da vera nije samo u rečima i pravilima, već i u ritmu i harmoniji duše koja peva.
Ako zanemarimo prve duhovne rane koje nanosi zlo, pravoslavni svetac upozorava da nečastivi nastavljaju napade sve do poslednjeg daha – reči Svetog Jovana Zlatoustog mogu potpuno promeniti vaš pogled na veru i pokajanje.
Ruski jeromonah sa prelaza XIX i XX veka podseća da galama i povišen ton otvaraju vrata duhovnim iskušenjima, dok tišina i smirenje jačaju unutrašnju snagu i približavaju nas Božijoj milosti.
Veliki ruski svetitelj iz 19. veka objašnjava da kada podignemo srce ka Bogu, čak i najveća tuga gubi snagu, a spokojstvo postaje živo iskustvo prisustva Božije ljubavi.
Dok svet trči za trenutnim zadovoljstvima, ovaj veliki učitelj Crkve nas podseća da pravi plod dolazi samo onima koji strpljivo slede Božiji ritam i poštuju prirodni ritam duhovnog života.
Hrišćanski asketa, teolog i svetitelj upozorava: svaki siromah koji pokuca na naša vrata nosi poruku s neba. Onaj ko kaže „Bog će dati“ i zatvori srce, možda je odbio Božiju milost koja mu je došla u liku brata u nevolji.
U svetu punom iskušenja i sumnje, Zlatousti nas podseća da iskreno pokajanje i vera pretvaraju padove u unutrašnju snagu i vode ka bliini Boga.