Milost Božja nije nešto što čovek može da zaradi, kupi ili zasluži sopstvenim trudom. To je dar – čist, nezaslužen, a ipak neophodan. U svojoj suštini, milost je izraz Božje ljubavi prema čoveku, Njegova spremnost da primi, obnovi i oprosti, čak i onda kada mi to ne zaslužujemo.
Ona se tiho pojavljuje u svakom trenutku kada srce izabere oproštaj umesto osvete, kada duh bira mir umesto sukoba, kada duša klekne pred istinom, a ne traži izgovore.
Milost Božja se ne dobija pukim rečima ili formalnim obredima, već iskrenim i poniznim životom. Ona dolazi onda kada čovek, iako povređen, ne uzvraća zlom na zlo. Kada umesto ogorčenosti, izabere da se pomoli za onoga koji ga je uvredio. Kada ne gleda na drugog kao na neprijatelja, već kao na brata koji još nije pronašao put istine.
Zadobiti milost znači odreći se potrebe da sudimo drugima, i umesto toga, da ih predamo Bogu kroz molitvu. U tim trenucima Bog ulazi u čovekovo srce – ne silom, već tišinom ljubavi. Milost se nastanjuje tamo gde vlada praštanje, gde čovek ne traži osvetu, već moli za promenu – ne samo kod drugog, nego i u sebi.
Starac Siluan Atonski je zamolio sve ljude da probaju da zadobiju i osete milost Božju, jer to je najlepši osećaj.
"Molim vas probajte sami. Ako te netko rastuži, ili posrami, ili uzme ono što ti pripada, ili progoni Crkvu, pomoli se Bogu za njega i reci: Gospodine, svi smo mi tvoja stvorenja, smiluj se na svoje sluge i okreni ih na put pokajanja. Tada ćeš nositi milost Božju u sebi i osetit ćeš njezinu prisutnost".
Upouci za četvrtak sedme sedmice po Vaskrsu, ruski svetitelj nas podseća na Hristovo obećanje koje ne vara, ali i razotkriva zašto ga ne doživljavamo: „Savest nam ne daje da očekujemo bilo kakvu milost.“
Ravnodušnost se smatra jednim od najozbiljnijih duhovnih problema današnjice.
Protojerej Željko Marković, starešina crkve Lazarice, objasnio je važnost reči Molitve Gospodnje.
Molitva je i način da se nosimo sa teškoćama, pronađemo mir i duhovno sazrevamo.