GDE GOD IŠLI I ŠTA GOD RADILI, UVEK GLEDAJTE U OVA TRI PRAVCA! Patrijarh Pavle objasnio šta činiti da nikad ne izgubimo sebe!
Ko zaboravi sopstveni put, lako može zaboraviti i šta ga je oblikovalo.
Da bi naša ispovest bila ugodna Bogu, ona mora biti iskrena, istinita, bez preuveličavanja, prožeta smirenjem. Otac Nektarije u svojoj knjizi “Pokajanje i ispovest - Povratak čoveka Bogu” objašnjava šta treba imati na umu pre nego što primimo Svetu tajnu pokajanja.
Ispovest je jedna od svetih tajni koja nas povezuje s Bogom, omogućavajući nam da očistimo dušu i obnovimo duhovni mir. Međutim, da bi ispovest bila istinski delotvorna, potrebno je pridržavati se određenih načela i pravila, kako bi čin pokajanja bio iskren. Vođeni učenjima arhimandrita Nektarija Antonopulosa, iz njegove knjige “Pokajanje i ispovest - Povratak čoveka Bogu”, osvetljavamo pravu suštinu i način pravilnog ispovedanja.
Bez iskrivljavanja istine i prebacivanja krivice
Jedan od ključnih saveta arhimandrita Nektarija je da ispovest treba biti lična i direktna. Ne treba tražiti od sveštenika da nas pita za nešto, jer ispovest nije saslušanje, a sveštenik ne može znati šta mi krijemo u duši. Naš zadatak je da sami otkrijemo svoje grehe, bez prebacivanja odgovornosti na druge. Kako arhimandrit Nektarije piše, "Neki imaju običaj da umesto svojih ispovedaju tuđe grehe. Naravno, mnogo je lakše govoriti o tuđim gresima i kriviti druge da su uzrok našeg pada." U ispovesti, krivica treba da bude prepoznata i priznata kao naša sopstvena, bez uplitanja drugih.
Konkretno i sažeto
Ispovest treba da bude jasna i konkretna, bez dugačkih priča. Arhimandrit Nektarije naglašava: “Neki od nas ispovedaju svoje grehe kao da pričaju priču o nekakvom trećem licu, bez skrušenosti i pokajanja. Takva ispovest, bez osećanja pokajanja, ni po čemu se ne razlikuje od običnog razgovora. Da bismo se istinski pokajali, moramo se prisetiti konkretnih grehova i njih izložiti pred Bogom, bez upotrebe opštih fraza kao što su “veoma sam grešan” ili “u svim gresima sam grešan”.
Bez hvalisanja dobrim delima
Jedan od značajnih delova ispovesti jeste izbegavanje pričanja o sopstvenim dobrim delima i nepostojećim vrlinama. Isus Hristos kaže: “Kada izvršite sve ono što vam je zapoveđeno, govorite: Mi smo nepotrebne sluge, jer smo učinili što smo dužni učiniti.” Arhimandrit Nektarije podseća da "skoro sve je prikriveno skrivenim egoizmom, uživanjem u samome sebi, licemerjem." Na ispovesti treba priznati da čak i naša dobra dela često imaju skrivene motive, i da je važno prepoznati te motive kako bi naša dela ubuduće bila čistija.
Verovanje u oproštaj
Ponovno ispovedanje grehova koje smo već priznali je, kako arhimandrit Nektarije ističe, ispoljavanje neverja, jer na taj način dovodimo u sumnju izvršenje Svete Tajne. Istinska vera podrazumeva verovanje u Božje oproštenje i milost, bez ponovnog vraćanja na grehe koji su već ispoveđeni i oprošteni.
Potpuna iskrenost
I na kraju, ništa ne sme ostati sakriveno. Svaki greh mora biti priznat, jer "obmanjujući sveštenika, mi zapravo obmanjujemo Boga, ali sveznajućeg Gospoda nemoguće je obmanuti." Ispovest je trenutak istine pred Bogom, prilika da se pokajemo i zatražimo oproštaj, i stoga mora biti potpuno iskrena i otvorena.
Učenjem arhimandrita Nektarija Antonopulosa, kroz ove savete, možemo razumeti suštinu istinske ispovesti i pokajanja, i skoristiti ovaj sveti čin za naš duhovni rast i povratak Bogu.


Čovek teži smirenju, a istovremeno teško priznaje da je pogrešio.
Povrediti drugog, to je teška rana, upozorava mitropolit.
Čovek često sreću poistovećuje sa ispunjenjem sopstvenih želja, ne razmišljajući da ono što želi možda nije u skladu sa Božijom voljom.
Jedan od najznačajnijih ruskih duhovnika 20. veka otkriva da ispovest ne obuhvata samo velika sagrešenja, već i skrivene slabosti koje razaraju dušu.
Ko zaboravi sopstveni put, lako može zaboraviti i šta ga je oblikovalo.
Useljenje u novi životni prostor u kojem su ostale ikone prethodnih vlasnika može da otvori brojna pitanja, posebno ako se zna da su u njemu ranije živeli ljudi lošeg morala.
U besedi za četvrtak 19. sedmice po Duhovima Sveti Nikolaj Ohridski i Žički tumači Hristovo svedočanstvo o zajedničkom bogatstvu Oca i Sina i podseća da Božji darovi prevazilaze sve što ljudski um može da zamisli.
Pouka velikog svetitelja usmerava pažnju na slobodu izbora, ličnu odgovornost i mogućnost povratka Gospodu čak i posle pada.
Ko zaboravi sopstveni put, lako može zaboraviti i šta ga je oblikovalo.
Niko u manastiru nije znao njen pravi identitet.
Dok jedni prvi put dolaze na Gazimestan, drugi mu se vraćaju godinama, a prizor stotina Srba koji u tišini i molitvi odaju počast knezu Lazaru i kosovskim junacima svedoči da sećanje na stradale ne bledi.
Crkva ne odbacuje medicinu, ali ističe da lekovi samo umiruju telo, dok se duša leči ispovešću, liturgijom i menjanjem sebe.
Pouka velikog svetitelja usmerava pažnju na slobodu izbora, ličnu odgovornost i mogućnost povratka Gospodu čak i posle pada.
Niko u manastiru nije znao njen pravi identitet.
Dok jedni prvi put dolaze na Gazimestan, drugi mu se vraćaju godinama, a prizor stotina Srba koji u tišini i molitvi odaju počast knezu Lazaru i kosovskim junacima svedoči da sećanje na stradale ne bledi.