OVA DVA DEMONA HARAJU CELOM EVROPOM: Protojerej Sergej Filimanov otkriva zamku u koju lako upadaju mnogi
Sveštenik upozorava da čovek u trci za udobnošću može zaboraviti duhovne vrednosti, podsećajući na značaj molitve, jednostavnosti i uzdržanja.
Da bi naša ispovest bila ugodna Bogu, ona mora biti iskrena, istinita, bez preuveličavanja, prožeta smirenjem. Otac Nektarije u svojoj knjizi “Pokajanje i ispovest - Povratak čoveka Bogu” objašnjava šta treba imati na umu pre nego što primimo Svetu tajnu pokajanja.
Ispovest je jedna od svetih tajni koja nas povezuje s Bogom, omogućavajući nam da očistimo dušu i obnovimo duhovni mir. Međutim, da bi ispovest bila istinski delotvorna, potrebno je pridržavati se određenih načela i pravila, kako bi čin pokajanja bio iskren. Vođeni učenjima arhimandrita Nektarija Antonopulosa, iz njegove knjige “Pokajanje i ispovest - Povratak čoveka Bogu”, osvetljavamo pravu suštinu i način pravilnog ispovedanja.
Bez iskrivljavanja istine i prebacivanja krivice
Jedan od ključnih saveta arhimandrita Nektarija je da ispovest treba biti lična i direktna. Ne treba tražiti od sveštenika da nas pita za nešto, jer ispovest nije saslušanje, a sveštenik ne može znati šta mi krijemo u duši. Naš zadatak je da sami otkrijemo svoje grehe, bez prebacivanja odgovornosti na druge. Kako arhimandrit Nektarije piše, "Neki imaju običaj da umesto svojih ispovedaju tuđe grehe. Naravno, mnogo je lakše govoriti o tuđim gresima i kriviti druge da su uzrok našeg pada." U ispovesti, krivica treba da bude prepoznata i priznata kao naša sopstvena, bez uplitanja drugih.
Konkretno i sažeto
Ispovest treba da bude jasna i konkretna, bez dugačkih priča. Arhimandrit Nektarije naglašava: “Neki od nas ispovedaju svoje grehe kao da pričaju priču o nekakvom trećem licu, bez skrušenosti i pokajanja. Takva ispovest, bez osećanja pokajanja, ni po čemu se ne razlikuje od običnog razgovora. Da bismo se istinski pokajali, moramo se prisetiti konkretnih grehova i njih izložiti pred Bogom, bez upotrebe opštih fraza kao što su “veoma sam grešan” ili “u svim gresima sam grešan”.
Bez hvalisanja dobrim delima
Jedan od značajnih delova ispovesti jeste izbegavanje pričanja o sopstvenim dobrim delima i nepostojećim vrlinama. Isus Hristos kaže: “Kada izvršite sve ono što vam je zapoveđeno, govorite: Mi smo nepotrebne sluge, jer smo učinili što smo dužni učiniti.” Arhimandrit Nektarije podseća da "skoro sve je prikriveno skrivenim egoizmom, uživanjem u samome sebi, licemerjem." Na ispovesti treba priznati da čak i naša dobra dela često imaju skrivene motive, i da je važno prepoznati te motive kako bi naša dela ubuduće bila čistija.
Verovanje u oproštaj
Ponovno ispovedanje grehova koje smo već priznali je, kako arhimandrit Nektarije ističe, ispoljavanje neverja, jer na taj način dovodimo u sumnju izvršenje Svete Tajne. Istinska vera podrazumeva verovanje u Božje oproštenje i milost, bez ponovnog vraćanja na grehe koji su već ispoveđeni i oprošteni.
Potpuna iskrenost
I na kraju, ništa ne sme ostati sakriveno. Svaki greh mora biti priznat, jer "obmanjujući sveštenika, mi zapravo obmanjujemo Boga, ali sveznajućeg Gospoda nemoguće je obmanuti." Ispovest je trenutak istine pred Bogom, prilika da se pokajemo i zatražimo oproštaj, i stoga mora biti potpuno iskrena i otvorena.
Učenjem arhimandrita Nektarija Antonopulosa, kroz ove savete, možemo razumeti suštinu istinske ispovesti i pokajanja, i skoristiti ovaj sveti čin za naš duhovni rast i povratak Bogu.


Svetitelj objašnjava zašto se čovek i nakon izgovorenog praštanja vraća u vrtlog samoprekora i kako se iz tog začaranog kruga izlazi ka miru koji ne traži novo suđenje sebi.
Sotona čoveka ne navodi na greh naglo i otvoreno, već postepeno, kroz misli, osećanja i navike koje deluju bezazleno.
Sveštenik objašnjava kako iskreno kajanje otvara put oproštaju i za najteže prestupe, dok ritual sam po sebi ne garantuje automatsko spasenje.
Pokajanje nije ograničeno samo na čin ispovesti, već uključuje celokupan trud ka obnovi zajedništva sa Bogom.
Sveštenik upozorava da čovek u trci za udobnošću može zaboraviti duhovne vrednosti, podsećajući na značaj molitve, jednostavnosti i uzdržanja.
Iako je Crkva zvanično ne naziva „isceliteljkom od depresije“, brojni vernici svedoče da su kroz molitvu Svetoj Kirijakiji pronašli mir, snagu i nadu.
Monahinja Kornelija Ris govori o svom prisustvu molitvama za oslobođenje od đavoimanosti, upozoravajući da se suština duhovne borbe nalazi u molitvi, pokajanju i smirenju pred Bogom.
Crkva neprestano podseća roditelje da je najveći dar koji mogu da ostave svojoj deci upravo vera u Boga.
Na praznik Rođenja Svetog Jovana Krstitelja vernici pletu venčiće od ivanjskog cveća. Saznajte šta oni simbolizuju u pravoslavnoj tradiciji i zašto ih Crkva smatra lepim izrazom narodne pobožnosti.
Iverska ikona na severu Rusije neprekidno mirotoči već četvrt veka, ali je to ostalo skriveno sve do upokojenja monahinje koja je čuvala ovu tajnu.
Jedanaestogodišnji dečak i njegova sestra pronašli su na staroj hartiji poruku koja otkriva da najveća vrednost svakog talenta nije u aplauzu, već u dobru koje njime činimo drugima.
Pripovetka o prazniku koji nas uči da se prava vera vidi kroz ljubav, dobrotu i dela učinjena za druge
Ovaj hram danas je pod zaštitom države i uživa status kulturnog dobra.
Crkva podseća na molitvu koja se ne čita iz navike, već iz iskrene potrebe da se čovek vrati sebi, veri i pokajanju.
Jednostavan recept nadahnut pravoslavnom tradicijom donosi spoj ribe, mirisa limuna i hrskavih badema, a pokazuje da i skromne namirnice mogu postati pravo praznično uživanje.