Pravednicima se nevolje daju da još više uznapreduju, a grešnicima se nevolje daju radi očišćenja. Greh se ne čisti bez nevolje.
Otac Rafailo, iguman manastira Podmaine kod Budve, pozabavio se večitim pitanjam - zašto dobrim ljudima često "ne ide u životu", dok onima koji čine grehove sve ide "kao po loju", u životu uživaju i provode ga u blagostanju iako i lažu, kradu, gordi su, čine preljube, ne prezaju ni da druge pregaze kako bi došli do svog cilja.
Mnogi se pitaju kako to da pravednici, koji se drže vere i morala, doživljavaju nevolje, dok neki koji se ponašaju nemoralno i nepošteno često uživaju u blagostanju.
Mada bi se reklo da je njima samo dovoljno da ispovede svoje grehove u jednom trenutku i da se izjednače sa onima koji život provede onako kako je Bog zapovedio, otac Rafailo kaže da to nije baš tako.
On objašnjava da su nevolje pravednika često potrebne za njihov duhovni napredak. Prema njegovim rečima, trpljenje donosi blagodat i omogućava im da postanu još jači u veri. S druge strane, grešnicima su nevolje date da ih očiste od greha. On naglašava da greh ne može biti potpuno ispravan bez suočavanja s nevoljama koje su često teške i izazovne.
pexels
Greh se ne može ispovediti bez pokajanja koje podrazumeva očušćujuće trpljenje nevolja
- Onaj koji trpi Hrista radi, dobija blagodat. Pravednicima se nevolje daju da još više uznapreduju, a grešnicima se nevolje daju radi očišćenja. Greh se ne čisti bez nevolje - istakao je otac Rafailo.
On kao primer navodi čedomorstvo, kao teški greh. Navodi da se ne može "to samo ispovediti, jer pokajanje podrazumeva očušćujuće trpljenje nevolja, a u tim nevoljama koje se dopuštaju na grešnika, daje mu se mogućnost da se očisti".
- Ispovest je više buđenje svesti da smo pogrešili i da tražimo pomoć i oproštaj. U tajni ispovesti pokajniku se daje snaga, tj. oproštaj u vidu zaloga i snaga da izdrži epitimiju, ne možda konkretno izrečenu, ali sigurno će bogom biti data da istripi do kraja. To je pokajanje. I ta nevolja, ona nije samo poželjna, nego spasonosna.
Otac Rafailo kaže da nije isto kada Bog da muku pravedniku i grešniku.
- Muka pravednika podstiče i još više proslavlja, a kad je čovek "pogan", onda mu se daju posebna iskušenja koja treba da slome njegovu gordost. Obično su jako teška, naporna i ne može niko da ti pomogne jer ih je Bog dopustio. Ni svetac. Džabe se "pogan" čovek moli, mora da ćuti i trpi. Obično ta epitimija traje dok se duh ne skrši, gordnost potpuno ne raznese i dok čovek ne zajauče, ali molitveno, da mu se sa jaukom i molitva čuje. To je težak proces, teška terapija, ali je spasonosna. Svaka druga varijanta ne dovodi do spasenja. Ali ako čovek pređe granicu i uđe u zonu duhovno mrtvih, nesposobnih za pokajanje (to ne meri čovek nego Bog), on digne ruke od takvog čoveka, pa se u narodu kaže Od njega je i Bog digao ruke.
- Kad vidite da loš čovek svašta radi, loše misli, govori i dela, od takvog se treba maći. To je već ozbiljno zatrovana zona i božijeg blagoslova nema, Bog se povukao. A kada vidite da dobroj duši pomalo loše ide, znajte da je Bog svoju ruku spustio na njega, da se iscedi sav gnoj dobrog, iz duše, iz kostiju i to su obično bolni procesi, ali ne treba zažaliti, jer će njima zasigurno doći dobro, kako na ovom, tako i u zagrobnom životu. Životne borbe nas izbavljaju iz večne muke. To što pretrpi čovek u ovom životu, to je miran san u odnosu na ono šta bi ga čekalo na mučnu večnost.
Sveti Teofan u misli za 16. subotu po Pedesetnici naglašava važnost budnosti i pripravnosti za dolazak Gospoda. "Stražiti“ ne znači samo čekati, već aktivno živeti u skladu s Božjim zapovestima, razmišljajući o tome kako ćemo se suočiti s Njim. Da bismo to postigli, važno je neprestano ispunjavati zapovesti i, kada padnemo, brzo se pokajati i pomiriti sa Bogom kroz ispoved. Ova proaktivnost u duhovnom životu pomaže nam da se oslobodimo straha od osude, jer kroz iskreno pokajanje i trud na ispravnom putu postajemo sve bliži Bogu.
Ono što bi trebalo treba naglasiti jeste da ta crnina ne bi trebalo da bude opterećenje našoj okolini, nego treba da bude izražaj našeg stanja u tom trenutku, kaže sveštenik Predrag Milutin.
Želja da u svakoj situaciji budemo u pravu, da se naš glas čuje i da drugi priznaju našu vrednost može postati prepreka ne samo u odnosima sa ljudima već i na duhovnom putu.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Peticija je predata crnogorskim državnim zvaničnicima, dok istorijski navodi i pismo mitropolita Amfilohija svedoče o starom hramu Svete Trojice i litijskoj tradiciji koja je vekovima okupljala vernike na vrhu Rumije.
Otac Dejan Krstić objasnio je i istorijsko poreklo crkvenih zapovesti, navodeći da je reč o pravilima koja su se razvijala kroz različite tradicije i crkvenu praksu.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Sveti Teofan upozorava na opasnost povratka grehova i slabosti. Kao što se fizičke bolesti mogu vratiti ako ne vodimo računa o svom zdravlju, tako i greh može ponovo zavladati našim srcem ukoliko ne pazimo na svoje misli, reči i dela. Važno je, naglašava, da budemo trezveni i budni u svom duhovnom životu, da se molimo i svesno izbegavamo situacije koje mogu dovesti do ponovnog pada. On, takođe, ukazuje na značaj ispovesti i ispunjenja epitimije, naglašavajući da u tome leži velika snaga. Svi koji se bore sa grehovnim navikama često su neodlučni ili su nedovoljno svesni svojih postupaka.
Želja da u svakoj situaciji budemo u pravu, da se naš glas čuje i da drugi priznaju našu vrednost može postati prepreka ne samo u odnosima sa ljudima već i na duhovnom putu.
Otac Dejan Krstić objasnio je i istorijsko poreklo crkvenih zapovesti, navodeći da je reč o pravilima koja su se razvijala kroz različite tradicije i crkvenu praksu.
Celivanje pokojnika je duboko ukorenjen hrišćanski, pre svega pravoslavni, običaj koji simbolizuje poslednji pozdrav, izraz ljubavi, opraštanja i vere u večni život i vaskrsenje.
U pravoslavnom učenju porodica ima posebno mesto, a roditeljska odgovornost ne završava se na tome da deci samo obezbede sve što im je potrebno za život.