Pravednicima se nevolje daju da još više uznapreduju, a grešnicima se nevolje daju radi očišćenja. Greh se ne čisti bez nevolje.
Otac Rafailo, iguman manastira Podmaine kod Budve, pozabavio se večitim pitanjam - zašto dobrim ljudima često "ne ide u životu", dok onima koji čine grehove sve ide "kao po loju", u životu uživaju i provode ga u blagostanju iako i lažu, kradu, gordi su, čine preljube, ne prezaju ni da druge pregaze kako bi došli do svog cilja.
Mnogi se pitaju kako to da pravednici, koji se drže vere i morala, doživljavaju nevolje, dok neki koji se ponašaju nemoralno i nepošteno često uživaju u blagostanju.
Mada bi se reklo da je njima samo dovoljno da ispovede svoje grehove u jednom trenutku i da se izjednače sa onima koji život provede onako kako je Bog zapovedio, otac Rafailo kaže da to nije baš tako.
On objašnjava da su nevolje pravednika često potrebne za njihov duhovni napredak. Prema njegovim rečima, trpljenje donosi blagodat i omogućava im da postanu još jači u veri. S druge strane, grešnicima su nevolje date da ih očiste od greha. On naglašava da greh ne može biti potpuno ispravan bez suočavanja s nevoljama koje su često teške i izazovne.
pexels
Greh se ne može ispovediti bez pokajanja koje podrazumeva očušćujuće trpljenje nevolja
- Onaj koji trpi Hrista radi, dobija blagodat. Pravednicima se nevolje daju da još više uznapreduju, a grešnicima se nevolje daju radi očišćenja. Greh se ne čisti bez nevolje - istakao je otac Rafailo.
On kao primer navodi čedomorstvo, kao teški greh. Navodi da se ne može "to samo ispovediti, jer pokajanje podrazumeva očušćujuće trpljenje nevolja, a u tim nevoljama koje se dopuštaju na grešnika, daje mu se mogućnost da se očisti".
- Ispovest je više buđenje svesti da smo pogrešili i da tražimo pomoć i oproštaj. U tajni ispovesti pokajniku se daje snaga, tj. oproštaj u vidu zaloga i snaga da izdrži epitimiju, ne možda konkretno izrečenu, ali sigurno će bogom biti data da istripi do kraja. To je pokajanje. I ta nevolja, ona nije samo poželjna, nego spasonosna.
Otac Rafailo kaže da nije isto kada Bog da muku pravedniku i grešniku.
- Muka pravednika podstiče i još više proslavlja, a kad je čovek "pogan", onda mu se daju posebna iskušenja koja treba da slome njegovu gordost. Obično su jako teška, naporna i ne može niko da ti pomogne jer ih je Bog dopustio. Ni svetac. Džabe se "pogan" čovek moli, mora da ćuti i trpi. Obično ta epitimija traje dok se duh ne skrši, gordnost potpuno ne raznese i dok čovek ne zajauče, ali molitveno, da mu se sa jaukom i molitva čuje. To je težak proces, teška terapija, ali je spasonosna. Svaka druga varijanta ne dovodi do spasenja. Ali ako čovek pređe granicu i uđe u zonu duhovno mrtvih, nesposobnih za pokajanje (to ne meri čovek nego Bog), on digne ruke od takvog čoveka, pa se u narodu kaže Od njega je i Bog digao ruke.
- Kad vidite da loš čovek svašta radi, loše misli, govori i dela, od takvog se treba maći. To je već ozbiljno zatrovana zona i božijeg blagoslova nema, Bog se povukao. A kada vidite da dobroj duši pomalo loše ide, znajte da je Bog svoju ruku spustio na njega, da se iscedi sav gnoj dobrog, iz duše, iz kostiju i to su obično bolni procesi, ali ne treba zažaliti, jer će njima zasigurno doći dobro, kako na ovom, tako i u zagrobnom životu. Životne borbe nas izbavljaju iz večne muke. To što pretrpi čovek u ovom životu, to je miran san u odnosu na ono šta bi ga čekalo na mučnu večnost.
Sveti Teofan u misli za 16. subotu po Pedesetnici naglašava važnost budnosti i pripravnosti za dolazak Gospoda. "Stražiti“ ne znači samo čekati, već aktivno živeti u skladu s Božjim zapovestima, razmišljajući o tome kako ćemo se suočiti s Njim. Da bismo to postigli, važno je neprestano ispunjavati zapovesti i, kada padnemo, brzo se pokajati i pomiriti sa Bogom kroz ispoved. Ova proaktivnost u duhovnom životu pomaže nam da se oslobodimo straha od osude, jer kroz iskreno pokajanje i trud na ispravnom putu postajemo sve bliži Bogu.
Ono što bi trebalo treba naglasiti jeste da ta crnina ne bi trebalo da bude opterećenje našoj okolini, nego treba da bude izražaj našeg stanja u tom trenutku, kaže sveštenik Predrag Milutin.
Veliki duhovnik sa Svete Gore podseća da slabost nije kraj borbe, već prilika za pokajanje i povratak Bogu, jer posle pada najopasnije je izgubiti nadu.
U autorskom tekstu koji prenosimo u celosti, protojerej-stavrofor dr Velibor Džomić, pozivajući se na dokumenta iz 2012. godine, tvrdi da Temeljni ugovor nije odstupio od stava blaženopočivšeg mitropolita crnogorsko-primorskog.
Tumačeći reči iz Knjige Priča Solomonovih, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički otkriva da se darivanje bližnjemu računa kao dar Bogu, a vrednost bogatstva meri se spremnošću da se ono podeli.
Posle 15 godina postupka, Strazbur je utvrdio da je Turska prekršila prava klirika i osporio tumačenje Lozanskog sporazuma, što može uticati i na druge slučajeve u Istanbulu.
Kimberli Gilfojl, nekadašnja voditeljka i tužiteljka, primila je svetinju sa Atosa u gestu koji je u prvi plan stavio duhovnu simboliku, a ne protokol i funkciju.
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Porodica, sveštenstvo i verni narod oprostili su se od sina sveštenika Ostoje Kneževića, dok je mitropolit crnogorsko-primorski u besedi poručio da se bol nosi krstom Hristovim, a da se duša čistote sabira u večnom životu.
Na sahrani dvanaestogodišnjaka koji je tragično preminuo, mitropolit Dimitrije govorio o veri, večnom životu i susretu bez rastanka, dok su porodica i vernici u tišini slušali poruke utehe i nade.
U vremenu kada smo često preplavljeni haosom i zabludama, reči igumana Manastira Podmaije pozivaju na oslobađanje od greha kroz svete tajne. One osvetljavaju konkretan put koji vodi ka životu ispunjenom radošću i istinskim vrednostima.
Sveti Teofan upozorava na opasnost povratka grehova i slabosti. Kao što se fizičke bolesti mogu vratiti ako ne vodimo računa o svom zdravlju, tako i greh može ponovo zavladati našim srcem ukoliko ne pazimo na svoje misli, reči i dela. Važno je, naglašava, da budemo trezveni i budni u svom duhovnom životu, da se molimo i svesno izbegavamo situacije koje mogu dovesti do ponovnog pada. On, takođe, ukazuje na značaj ispovesti i ispunjenja epitimije, naglašavajući da u tome leži velika snaga. Svi koji se bore sa grehovnim navikama često su neodlučni ili su nedovoljno svesni svojih postupaka.
Svetitelj objašnjava zašto se čovek i nakon izgovorenog praštanja vraća u vrtlog samoprekora i kako se iz tog začaranog kruga izlazi ka miru koji ne traži novo suđenje sebi.
Veliki duhovnik sa Svete Gore podseća da slabost nije kraj borbe, već prilika za pokajanje i povratak Bogu, jer posle pada najopasnije je izgubiti nadu.
Tumačeći reči iz Knjige Priča Solomonovih, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički otkriva da se darivanje bližnjemu računa kao dar Bogu, a vrednost bogatstva meri se spremnošću da se ono podeli.
Pouka svetogorskog podviznika otkriva zašto nije svaki bol štetan i kako razlikovati tugu koja udaljava od Boga od one koja vodi ka pokajanju i duhovnoj obnovi.
Na mestu gde se čuva sećanje na Kosovsku bitku služen je pomen knezu Lazaru i kosovskim mučenicima, dok su završetak okupljanja obeležila privođenja posle intervencije Kosovske policije.
I zaista, svaki Srbin danas domaćin, i svaka majka Srpkinja danas na Kosovu je na putu svetoga kneza Lazara i majke Jugovića, istakao je mitropolit Joanikije.
Mozaična ikona Presvete Bogorodice Odigitrije, pred kojom je, prema predanju, poslednje trenutke proveo otac Svetog Save, prvi put je izneta iz riznice Manastira Hilandar i predstavljena javnosti u prestonom gradu Srbije.
Umesto cveća, porodica je pozvala ljude da darove usmere Koledžu "Sveti Sava" u Sidneju, a odaziv zajednice doneo je 130.000 australijskih dolara za opremanje školskog hrama i memorijalno obeležje u Petrino ime.
Od zaštitnih amajlija za novorođenče do običaja na poslednjem ispraćaju, granica između poštovanja tradicije i udaljavanja od crkvenog učenja često je veoma tanka.