ZAŠTO SE NOSI CRNINA ZA POKOJNICIMA I POSLE KOG VREMENA BI JE TREBALO SKINUTI: Sveštenik kaže da je stav crkve po ovom pitanju jasan, a mnoge će iznenaditi
Shutterstock, Printscreen/YouTube/BAP VestiNošenje crnine je narodni a ne crkveni običaj
Ono što bi trebalo treba naglasiti jeste da ta crnina ne bi trebalo da bude opterećenje našoj okolini, nego treba da bude izražaj našeg stanja u tom trenutku, kaže sveštenik Predrag Milutin.
U znak žalosti za pokojnikom najbliža rodbina kod nas nosi crninu - neko je nosi sedam, neko 14 dana, neko godinu, a ima i onih koji crnu odeću nikad i ne skinu.
Sveštenik Predrag Milutin pri Svetojovanjskom hramu u Bačkoj Palanci svojevremeno je objasnio da nošenje crnine posle smrti drage osobe nema crkveno uporište i da to je to više narodni nego crkveni običaj. Naime, po hrišćanskom verovanju, smrt je prirodna i ona predstavlja samo prelazak iz ovozemaljskog, privremenog života u neki drugi i tu nema mesta za tugu.
- Crna odeća ili obeležavanje žalosti prilikom upokojenja naših milih i dragih, potiče još iz vremena pre Hrista, na različite načine se to obeležavalo. Ono što bi hrišćani trebalo da znaju i da upamte jeste da to nije vreme žalosti i očajanja u smislu da je ona kraj. To je samo trenutak preseljenja sa jednog mesta na drugo. Porodica je, naravno, u žalosti zato što njima neko drag odlazi na neki duži period. Tuguju... Ali, kako bi rekao apostol Pavle: "...da ne tugujemo kao oni koji nemaju nade", nego da svakako tugujemo zbog odlaska bližnjeg, ali i da verujemo i da očekujemo kad ćemo se ponovo sresti kod Gospoda - kaže sveštenik.
Jedan od načina tog tugovanja jeste i ta fizička manifestacija odnosno nošenje crnine, ali on naglašava da crkva nema pravila kad je u pitanju nošenje crne odeće kad umre neko blizak, a samim tim, ni propisano vreme koliko bi je dugo trebalo nositi.
- Najčešće su se žene oblačile u crno, naročito ako umre neko baš blizak, suprug, ne daj Bože dete... Obično se crnina nosila do 40 dana. U slučajevima kada su žene ostajale udove ili sahranile decu, one su nekad nosile i nose crnu i do kraja života. One su se tako zavetovale. Crkva nema pravila po ovom pitanju, ali ono što bi trebalo treba naglasiti jeste da ta crnina ne bi trebalo da bude opterećenje našoj okolini, nego treba da bude izražaj našeg stanja u tom trenutku.
Postoji i verovanje da trudnice i porodilje nikako ne bi trebalo da oblače crninu, jer jedna nosi novi život, a druga je novi život na svet donela.
Sveštenik Predrag Milutin naglašava da trudnice i porodilje ne bi trebalo da rade ništa što im je stresno, jer su prosto, kako naglašava "u drugom stanju", a ne zbog običaja.
- One su, što bi narod rekao, u drugom stanju pa u skladu sa tim i njihov način života bi trebalo da bude drugačiji. One moraju da se čuvaju stresa, a stres je i svakodnevno obraćanje pažnje na teške trenutke. Zato se i kaže da one ne bi trebalo da idu na sahrane, nose crninu... Drugog razloga nema, izuzev stresa.
Čitavog života je pomagao narod i Srpsku crkvu, pa ga je narod veoma voleo i poštovao, smatrajući ga za živog svetitelja. Upokojio se oko 1543. godine. Supruga Jelena i njegov verni narod sahranili su ga na brdu Đuntir.
Sudija je tada poslao neke razvratne mladiće, da je oskrnave. Strahujući od beščašća, Haritina se pomolila Bogu, sa željom da je što pre uzme kako je razvratnici ne bi zlostavljavali. Umrla je dok se na kolenima molila.
Mudre devojke, svesne neophodnosti unutrašnjeg ulja — blagodati Duha, žure ka nebeskom Ženiku. One su spremne, jer su posvetile svoje srce Gospodu, prikupljajući ljubav i duhovnu energiju. Njihova usredsređenost na nebeske vrednosti omogućava im da uđu u carstvo Božije. S druge strane, lude devojke ostaju vezane za zemaljske stvari, verujući da im telesni ukrasi donose blagoslov. Njihova lenjost i samouverenje sprečavaju ih da se pripreme za susret s Gospodom, što rezultira promašenim putem i gubitkom duhovne blagodati.
Jedan je od dvanaestorice apostola i jedini među njima koji nije krio svoju sumnju u Vaskrsenje Hristovo. Kroz tu njegovu nevericu, zbog koje je i nazvan Neverni Toma, hrišćanstvo je dobilo potvrdu tog čudesnog događaja.
Nova pravna odredba, koja uskoro stupa na snagu, izazvala je masovne pobune hrišćanske zajednice u Arunačal Pradešu, dok kritičari upozoravaju na ozbiljne posledice po verska i ljudska prava.
Iako mnogi veruju da crveni konac štiti od zlih sila, ruski naučnik tvrdi da nas duboka duhovna dimenzija ovog okultnog simbola može odvesti na pogrešan put.
Ukrajinske vlasti nasilno ušle u hram, uklonile mošti svetitelja i izazvale međunarodne reakcije. Zahtev upućen UN-u – hoće li svetska zajednica zaštititi ovo pravoslavno nasleđe?
U vreme strogog posta često ponestane ideja za ukusne obroke na vodi. Donosimo autentičan recept za paštetu od belog pasulja – kremastu, zasitnu i punu ukusa!
Uoči druge godišnjice od tragedije koja je odnela 57 života, otac Hristodulos Papaioanu kaže da je kroz ovaj neverojatan gubitak pronašao snagu da se nosi s patnjom.
Ne morate se odricati bogatih ukusa ni tokom posta – kombinacija crvenog pasulja, prepečenih oraha i začina trpezu će učiniti bogatom vitaminima i vlaknima.
U Starom zavetu, naime, jevrejski narod je imao specifične običaje vezane za izražavanje žalosti. Muškarci su nosili dugu kosu i bradu, ali su ih šišali i brijali kad bi im neko od najbližih srodnika preminuo.
Iako mnogi veruju da crveni konac štiti od zlih sila, ruski naučnik tvrdi da nas duboka duhovna dimenzija ovog okultnog simbola može odvesti na pogrešan put.
Ukrajinske vlasti nasilno ušle u hram, uklonile mošti svetitelja i izazvale međunarodne reakcije. Zahtev upućen UN-u – hoće li svetska zajednica zaštititi ovo pravoslavno nasleđe?
Pravoslavlje uči da je brak zajednica ljubavi, u kojoj oba partnera, kroz međusobnu podršku i poštovanje, imaju ulogu da rastu i postignu duhovnu zrelost.
Primećujući teške okolnosti u kojima ljudi odrastaju, kao i ekonomsku krizu, mati Serafima dodaje da je svaki novi dan i mala uspešna borba dokaz postojanja heroja današnjice.
Svetinja podignuta na mestu stradanja, postaje simbol molitve i sabornosti – mitropolit kruševački osveštao poslednji krst, a prve liturgije uskoro će odjeknuti sa Bagdale.
Nekada simbol topline bakine kuhinje, danas duhovna gozba i u dane posta – sa suvim voćem, orasima i medom, sutlijaš ostaje poslastica koja spaja prošlost i sadašnjost, podsećajući nas na lepotu jednostavnih darova.
Nakon cenzurisanja božićnih čestitki i dekoracija, još jedan veliki hrišćanski praznik postaje meta političke korektnosti – britanska škola otkazala proslavu praznika Vaskrsenja Hristovog, dok se širom Evrope beleže slični slučajevi potiskivanja hrišćanskih tradicija pod plaštom neutralnosti.