Pravoslavno učenje jasno govori da đavo nema vlast nad čovekom ako mu čovek sam ne otvori vrata.
U duhovnoj borbi koja traje od pada čoveka pa do danas, cilj neprijatelja nije samo da čoveka navede na greh, već da ga udalji od Boga. Greh je sredstvo, ali je krajnji cilj – prekid zajednice sa Tvorcem.
Kada čovek izgubi živu vezu sa Bogom, kada u njemu oslabi želja za molitvom, pokajanjem i borbom protiv strasti, tada se ostvaruje ono što je đavolu najpotrebnije: duhovna paraliza.
Pravoslavno učenje jasno govori da đavo nema vlast nad čovekom ako mu čovek sam ne otvori vrata. Njegova najveća obmana nije u otvorenom napadu, već u tihoj sugestiji da nema smisla boriti se, da je čovek slab, bezvredan i nedostojan Boga.
Tako se u srcu rađa malodušnost, a malodušnost vodi u ravnodušnost. Kada nestane odvažnosti da se suprotstavimo strastima, tada greh postaje navika, a navika stanje u kojem se čovek miri sa padom.
Sveti oci su govorili da je očajanje vrhunac iskušenja, jer tada čovek prestaje da veruje da je Božije dete. A upravo je to najveća laž. Čovek može pasti, može zalutati, ali nikada ne prestaje da bude prizvan na spasenje.
Đavo želi da u nama ubije želju za ustajanjem, da nas ubedi kako je borba uzaludna. Međutim, Crkva uči da nijedan pad nije konačan dokle god postoji pokajanje.
Pokajanje u pravoslavlju nije puko osećanje krivice niti samosažaljenje. To je povratak Ocu, svesno i hrabro priznanje da smo pogrešili, ali i svedočenje da želimo da budemo sa Njim. U tom pokretu srca krije se pobeda nad neprijateljem.
Na tu suštinsku istinu podseća i mitropolit Atanasije Limasolski:
pravoslavie.ru
Atanasije Limasolski
- Jedno od najjačih oružja našeg neprijatelja jeste da ubije u nama želju i odvažnost u protivljenju grehovima i strastima. Na tome putu Bog nam daje lek, lek pokajanja. Ali ne treba se kajati tek tako, kao čovek sa osećanjem krivice, već kao dete Božije. Nikakav greh i nijedan đavo, ne može nas lišiti prava da budemo deca Božija - istakao je on pa dodao:
- Možemo da stanemo pred Boga i kažemo: "Da, ja sam kao čovek odstupio, zalutao, ali nisam te se odrekao i ištem spasenje". Čovek u Crkvi ne treba da se oseća kao ništavan, svi smo od Boga prizvani da postanemo bogovi po blagodati. Dakle, čovek u Crkvi postaje car, a ne ništak. Takvim njega čini Bog. Jer ni svetitelji nisu živeli setom, već pokajanjem u kojem su oni osvešćivali sebe kao decu Božiju. Ova životna sila ih je vodila direktno ka Prestolu Oca Nebeskog.
U liturgiji pred vernicimaNa liturgiji, poglavar SPC govorio je o Hristovom smirenom dolasku, opasnostima spoljašnje pobožnosti i zamci prilagođavanja vere sopstvenim merilima.
Od jutarnje liturgije do prazničnog okupljanja uz rukotvorine i manastirske proizvode, dan je protekao u znaku molitve, sećanja na čudesno izbavljenje i živog susreta ljudi koji svoju veru potvrđuju i kroz rad i darivanje.
U pravoslavnom kontekstu, koren ovog izraza povezuje se sa grčkom rečju hagios, što znači sveti, kao i sa izrazom Hagion Oros, jednim od najvažnijih duhovnih središta pravoslavlja.
Od Velikog ponedeljka 6. aprila do Vaskrsa vodi kroz bogosluženja, molitvu i ličnu pripremu – vodič šta je važno, kada otići u hram i kako se pripremiti za Pričešće u danima najveće duhovne težine.
Dok su meštani tugovali za preminulim komšijom, zvuk pucnjave prekinuo je molitvu i odneo život protojereju Sergeju Kljahinu, ostavljajući šest ranjenih i duboku tugu među vernicima.
U svetu u kojem sve više ljudi poseže za okultnim rešenjima, reči jednog od najvoljenijih duhovnika Pravoslavne Crkve razbijaju iluzije: zlo može delovati samo ako mu čovek sam otvori vrata. Pokajanje, ispovest i čisto srce postaju neprobojni štit – duhovna zaštita koja ne zna za poraz.
Upravnik Misionarskog odeljenja AEM objašnjava zašto Sveta tajna ispovesti nije formalnost pred pričešće, već lečenje duše - da da čovek preispita sebe i zašto je iskrena priprema ključna za istinsku promenu života
Od jutarnje liturgije do prazničnog okupljanja uz rukotvorine i manastirske proizvode, dan je protekao u znaku molitve, sećanja na čudesno izbavljenje i živog susreta ljudi koji svoju veru potvrđuju i kroz rad i darivanje.
U pravoslavnom kontekstu, koren ovog izraza povezuje se sa grčkom rečju hagios, što znači sveti, kao i sa izrazom Hagion Oros, jednim od najvažnijih duhovnih središta pravoslavlja.
Od Velikog ponedeljka 6. aprila do Vaskrsa vodi kroz bogosluženja, molitvu i ličnu pripremu – vodič šta je važno, kada otići u hram i kako se pripremiti za Pričešće u danima najveće duhovne težine.
Od jutarnje liturgije do prazničnog okupljanja uz rukotvorine i manastirske proizvode, dan je protekao u znaku molitve, sećanja na čudesno izbavljenje i živog susreta ljudi koji svoju veru potvrđuju i kroz rad i darivanje.
Kolone vernika iz Golupca i Kučeva slile su se u manastir, gde je jutro počelo Liturgijom, a potom nastavljeno krsnim hodom i molitvom pred moštima svetitelja.
Godinama je dolazio i bez objašnjenja zastajao na istom mestu u hramu u Libertivilu, sve dok nije razumeo šta ga tamo uporno vraća i odlučio da promeni svoj život.
Predsednik Vrhovnog sabora Islamske zajednice Srbije otvara lične i duhovne teme – od značenja praznika, preko tišine posta i borbe sa sopstvenim egom, do sećanja na svoje odrastanje i poruka o snazi zajedništva među ljudima.
Kolone vernika iz Golupca i Kučeva slile su se u manastir, gde je jutro počelo Liturgijom, a potom nastavljeno krsnim hodom i molitvom pred moštima svetitelja.