ZBOG ČEGA NAM BOG NE PRITIČE U POMOĆ KAD NAM JE NAJPOTREBNIJI: Mudra pouka Svetog Porfirija koja gađa pravo u srce
U slučaju kada smo zalepljeni za strasti i želimo ih, ali hoćemo i božansku blagodat, tada se dešava strašni sukob u nama.
Blizina Božja se ne meri odsustvom bola, već prisustvom utehe i snage u njemu.
Prema učenju Crkve, nijedna situacija u životu čoveka ne događa se bez Božjeg znanja i dopuštenja. Svaki trenutak, bilo radostan, bilo bolan, nalazi svoje mesto u promislu Božjem. I ništa od onoga što nas snađe nije jače od snage koju nam Bog može dati da to izdržimo.
Vera nas uči da Bog ne ostavlja čoveka samog pred nevoljom. On ne dopušta iskušenja iz hira niti kao kaznu, već kao put kroz koji duša mora da se očisti, ojača i približi njemu. Iskušenja imaju svoj smisao, čak i kada ostanu nejasna našem razumu. U njima se skriva prilika za unutrašnju promenu, za obraćenje, za povratak Bogu.
Sveto Pismo nas podseća da "veran je Bog, koji vas neće pustiti da budete kušani više nego što možete, nego će dati i kraj sa iskušenjem da možete podneti“ (1. Kor. 10,13). Ovo obećanje nije prazna uteha - već živa istina Crkve, potvrđena kroz vekove svedočenjima svetih i stradalnika koji su nosili krst do kraja, oslanjajući se ne na svoju snagu, već na Božiju.
U svakom trpljenju Bog je prisutan. Ne kao daleki posmatrač, već kao saputnik. On nije odsutan kada je najteže - naprotiv, tada je najbliže. Blizina Božja se ne meri odsustvom bola, već prisustvom utehe i snage u njemu.
Zato Crkva ne pita zašto dolaze patnje, već kako kroz njih ostati veran. Kako ne izgubiti poverenje. Kako ne posumnjati u ljubav Božju.
A to poverenje izraženo je jednostavno, ali snažno, u rečima Svetog Jovana Šangajskog:
"Kad si u nevolji, ne pitaj: ‘Zašto?’, nego reci: ‘Gospode, budi uz mene!"
U slučaju kada smo zalepljeni za strasti i želimo ih, ali hoćemo i božansku blagodat, tada se dešava strašni sukob u nama.
Uspeh nije rezervisan samo za one koji uvek pobeđuju, već za one koji se nikada ne predaju.
U tišini bola, rađa se snaga.
Pravoslavlje uči da koliko god čovek pokušavao da kontroliše život, istinska sigurnost dolazi tek kada prepusti svoje korake Božijem vođenju.
Mitropolit Antonije Blum ostavio je za sobom riznicu beseda i svedočanstava koja nas podsećaju da se vera najdublje pokazuje onda kada smo spremni da damo i ono što nam je poslednje.
Pravoslavna crkva uči da Bog nikada ne deluje preko prisile, straha ili uznemirenja, već kroz ljubav, mir i radost u duši.
Pol deteta, prema nauci, stvar je slučajnosti, međutim, veliki duhovnik je tvrdio da ništa nije slučajno.
Veliki je izazov pružen čoveku onim šta će on da učini sa patnjom i bolom, isticao je Jerotić.
Performans tokom božićne službe u luteranskom hramu u Nemačkoj pokrenuo je burnu raspravu o granicama bogosluženja i očuvanju svetinje.
Otac Predrag kaže da je najbitnije da se ne gorči, da se ne mrači, i da se ne razmišlja šta je naš, a šta tuđi običaj, nego šta god da se izabere, neka to bude iz ljubavi.
Čovek koji zavidi ne raduje se ni sopstvenim darovima, jer mu pogled stalno luta ka onome što drugi imaju.
Pojam duhovnika često se pogrešno poistovećuje sa ispovednik.
Iza drvenih zidova Lazarice kod Prolom banje kriju se čudni simboli i predanja koja i danas intrigiraju verni narod, ali i sve putnike namernike.
U vreme kada je vera bila progonjena, a javno ispovedanje Hrista smatrano prestupom, dogodilo se čudo koje je stotine, pa i hiljade ljudi vratilo Bogu.
Džuman Al-Kavasmi prvi put javno govori o životu u okruženju gde je mržnja bila obaveza, o sumnjama koje su je razdirale i iskustvu koje ju je odvelo na put potpuno suprotan onome na koji je bila usmeravana.
Freska „Dobar pastir“ iz 3. veka prikazuje mladog Isusa, simbol božanske zaštite i ranog hrišćanskog života u Anadoliji.
Saopštenje Mitropolije crnogorsko-primorske otvorilo je teška pitanja o "savremenom aparthejdu", zloupotrebi navodne zabrinutosti građana i granici iza koje administrativne odluke prestaju da budu neutralne.
Jednostavan recept za mirisnu poslasticu u danima posta koja okuplja porodicu i vraća tradiciju u dom.
Kroz priču o praocu, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički pokazuje da je istinska snaga u postojanosti, hrabrosti i tihoj poslušnosti Božjoj volji.