KOJA JE RAZLIKA IZMEĐU ONIH KOJI PLAČU PORED PUTA I ONIH KOJI SUZE RONE USPUT! Dobro pročitajte objašnjenje Svetog Tihona Zadonskog
Uspeh nije rezervisan samo za one koji uvek pobeđuju, već za one koji se nikada ne predaju.
Pravoslavlje uči da koliko god čovek pokušavao da kontroliše život, istinska sigurnost dolazi tek kada prepusti svoje korake Božijem vođenju.
U svakodnevnom životu, suočeni sa problemima, neizvesnostima i bolnim gubicima, često postavljamo pitanje: "Zašto?“ Tražimo odgovore, objašnjenja i razloge, pokušavamo da u haosu pronađemo smisao. Međutim, vera nas uči da iznad našeg razumevanja postoji nešto uzvišenije, savršenije – Božija promisao.
Božija promisao nije puki sled događaja ili nevidljiva sila sudbine, već očinsko staranje Boga o svakom čoveku, svakom biću i svakom trenutku. To je njegova sveta volja koja vodi svet ka dobru, uprkos prividnom zlu i patnji.
Ona ne znači da će sve biti lako i bez bola, već da ni jedan trenutak nije besmislen, ni jedna suza uzaludna, ni jedan pad bez mogućnosti ustajanja.
Promisao deluje tiho, često neprimetno, kao blagi vetar koji menja tok reke. Nekada nas vodi putevima koje ne bismo sami izabrali, ali upravo tim putem dolazimo, prema pravoslavlju, do mesta na kojima se rađa naše duhovno sazrevanje i spasenje.
Pravoslavlje uči da koliko god čovek pokušavao da kontroliše život, istinska sigurnost dolazi tek kada prepusti svoje korake Božijem vođenju.
Mnogi sveci i duhovni ljudi kroz vekove svedočili su da im je upravo poverenje u promisao Božju donelo mir u najtežim trenucima. Kada prestanemo da se borimo protiv toka života i počnemo da verujemo da Bog sve vidi, zna i vodi – tada prestaje unutrašnji nemir, a srce se ispunjava nadom.
Upravo u takvom duhu govori i izuzetno jednostavna, ali duboko snažna misao Prepodobnog oca Gavrila Gruzijskog, svetitelja našeg vremena:
"Kada ne možeš da rešiš problem i ne znaš šta da radiš, uzdaj se u Božiju promisao i ne razmišljaj ni o čemu drugom."
Uspeh nije rezervisan samo za one koji uvek pobeđuju, već za one koji se nikada ne predaju.
Ukoliko čovek sebe vidi kao boljeg od drugih, ako ne priznaje sopstvenu grešnost, on se udaljava od Boga, jer preuzima mesto koje mu ne pripada - mesto sudiје i merila istine.
U tišini bola, rađa se snaga.
Duhovi zla u ljudski um unose misli koje podstiču strah, očajanje, mržnju, zavist, gordost i beznađe.
Sveti oci su često govorili da nevolje imaju posebnu ulogu u duhovnom životu.
Nije vera odsustvo bola, već pouzdanje da bol ima smisao.
I dobro i loše je od Gospoda.
Kratka, ali snažna pouka svetitelja govori o nečemu što je mnogo dublje od običnog spokojstva i otkriva zbog čega unutrašnja tišina ima posebno mesto u hrišćanskom životu.
Jedni na groblje odlaze baš tog dana i naručuju parastos, dok drugi smatraju da za tim nema potrebe. Sveštenik objašnjava šta je u ovakvoj situaciji najvažnije.
U svetosavskoj tradiciji i istoriji SPC, ekshumacija ima i poseban značaj kada je reč o obretenju moštiju svetitelja.
Dobro delo gubi svoj pravi smisao kada čovek počne da ga čini zbog sebe.
Nad njegovim svetih moštiju, prema predanju, dogodila su se mnoga iscelenja bolesnih.
Dobro delo gubi svoj pravi smisao kada čovek počne da ga čini zbog sebe.
Sveti oci su uvek naglašavali da, ma kakvo dete da je, ne treba ga posmatrati kao problem koji treba "slomiti“, već kao ličnost koju treba oblikovati.
Duša poseduje svojevrsni duhovni mehanizam upravljanja telom, a kao primer za to je fantomski bol, tvrdi otac Danil.
Pitanje koje na prvi pogled deluje jednostavno otvara jednu od najdubljih tajni vere i suočava čoveka sa granicama sopstvenog poimanja.
Tri jufke, sočan nadev od mlevenog mesa i luka i posebna završnica u kojoj se krajevi testa preklapaju preko nadeva daju mu izgled i ukus koji se pamte.
Početak novog godišnjeg bogoslužbenog kruga Crkva dočekuje molitvom za Božji blagoslov, rodnost zemlje, blagorastvorenje vazduha i dobro svih ljudi, čuvajući drevnu tradiciju dugu više vekova.