U hrišćanstvu, poniznost se ne smatra slabosti, već vrlinom koja otvara put duhovnom uzrastanju. Suprotno tome, gordost i drskost predstavljaju ozbiljne prepreke čovekovom odnosu sa Bogom i bližnjima. Ove osobine nisu samo moralni nedostaci, već duhovne bolesti koje udaljavaju čoveka od istine o sebi i svetu.
Gord čovek je, prema hrišćanskom učenju, slep za sopstvene slabosti. On ne samo da ignoriše svoje greške, već sebe uzdiže iznad drugih, verujući da poseduje posebnu vrednost. Ovakav stav rađa osećaj nadmoćnosti i odbacuje potrebu za pokajanjem, koje je suštinski deo hrišćanskog života.
Drskost, s druge strane, često ide ruku pod ruku s gordošću. To je ponašanje koje ne poznaje meru, koje ne poštuje ni Boga ni ljude, koje se izražava kroz nepristojnost, oholost i nepoštovanje svetoga. U hrišćanskoj etici, takvo ponašanje nije samo društveno nepoželjno – ono je početak duhovnog propadanja.
Ukoliko čovek sebe vidi kao boljeg od drugih, ako ne priznaje sopstvenu grešnost, on se udaljava od Boga, jer preuzima mesto koje mu ne pripada - mesto sudiје i merila istine. Hrišćanski ideal, nasuprot tome, jeste uviđanje sopstvene nedostojnosti pred Bogom i težnja ka unutrašnjem preobražaju kroz smirenje, ljubav i služenje drugima.
Sveti Gavrilo Gruzijski je govorio da su drski i gordi ljudi mrski Bogu.
"Drzak je onaj čovek koji ne vidi svoje grehove i ima visoko mišljenje o sebi. Svi gordi i tašti srcem su mrski u očima Božjim...Nepristojnost i bestidnost su početak svakog zla...Ako smatraš da si bolji od drugih – mrzak si Bogu".
Kada prestane nadmetanje, rađa se prostor za tišinu, pokajanje i istinsku radost. Ne u tome da budemo iznad drugih, već u tome da budemo u miru sa sobom.
Oni su bili muž i žena, koji su dvadeset dana nakon venčanja, za vreme vladavine Dioklecijana, izvedeni pred sud, pred tivaidskog namesnika Ariana, zbog hrišćanske vere.
Veruje se da kada sveštenik daje blagoslov, Isus Hristos sam, preko sveštenika, blagosilja narod.
Nju je majka lično predala mučiteljima.