OVI LJUDI SU SPOKOJNI I U RATU, I U GLADI, I U BOLESTI, I U NEPRAVDI! Sveti Siluan Atonski otkrio i kako to postižu!
Duhovni mir postao je roba, koja ljudima stalno izmiče.
Kada prestane nadmetanje, rađa se prostor za tišinu, pokajanje i istinsku radost. Ne u tome da budemo iznad drugih, već u tome da budemo u miru sa sobom.
U savremenom svetu sve je više nadmenih ljudi, a sve manje onih istinski srećnih. Nadmenost, maskirana kao samopouzdanje, u stvari je znak duhovne praznine. Čovek koji stalno mora da se uzdiže iznad drugih, gubi vezu sa sobom i svojim unutrašnjim mirom. U toj borbi za dokazivanjem, um postaje zarobljen željama, telo traži uživanje, a duša tone.
Tako se duševna lađa lomi o talase strasti i slanost prolaznih zadovoljstava. Sreća se gubi, a ostaje samo nemir. Izlaz postoji – u smirenju.
Kada prestane nadmetanje, rađa se prostor za tišinu, pokajanje i istinsku radost. Ne u tome da budemo iznad drugih, već u tome da budemo u miru sa sobom.
Prepodobni Nikita Stifat je u jednoj svojoj misli upravo govorio koliko nas nadmenost sprečava da budemo smireni, a samim tim i srećni.
"Za onog ko živi po čovečanski i koga vuče duh nadmenosti, sadašnji život predstavlja more zla, pogružavajući njegov umni deo duše u slanost uživanja. Ono trodelnost njegovih sila, obremenjuje svirepim talasima strasti pod dejstvom duha zlobe. Njega ugrožava strašna nedoumica i veliko beščašće sve dok se njegova duševna lađa i kormilo krše o telesna uživanja i dok kormilar, tj. um ostaje u dubini greha i u mislenoj smrti. On će se izbaviti ukoliko se valovi mora zla smire u dubini smirenja i ukoliko slanost uživanja svoje tokove preobrati u kišu suza, pretvorivši se u uživanje svetlonosnog umilenja".
Duhovni mir postao je roba, koja ljudima stalno izmiče.
Novozavetni spisi, a i kasniji crkveni kanoni, ne određuju nikakve spoljašnje znake žalosti za umrlima, naglašava sveštenik.
On je bio persijski episkop u 4. veku.
U pravoslavlju, spoljašnji izgled vernika, uključujući i frizuru, ne smatra se presudnim za duhovno spasenje, ali se, ipak, posmatra u svetlu simbolike, skromnosti i poštovanja određenog reda.
Mošti Svetog Kasiana i danas počivaju u Marselju.
Onaj ko je naučio da ne traži smisao u svetu koji se neprestano menja, već u Bogu koji ostaje isti - taj poseduje mir koji nadilazi okolnosti.
Posle teškog istjazanja, sudija osudi prve dve sestre na sažeženje, a Irinu zadrža još neko vreme nadajući se, da će je moći oskvrniti.
U molitvi se roditeljska ljubav pretvara u zaštitu, snagu i blagoslov.
Na društvenim mrežama ubrzo su počeli da kruže fotografije i video snimci polomljenog krsta na Rtnju. I dok su jedni smatrali da je krst polomljen i oboren od strane ljudske ruke, drugi su istakli da je priroda učinila svoje.
"Ja ne mogu ništa činiti sam od sebe; kako čujem onako sudim, i sud je moj pravedan; jer ne tražim volju svoju no volju Oca koji me je poslao".
U svojoj knjizi „Misli za svaki dan u godini“, u četvrtak druge sedmice po Vaskrsu, ruski svetac razmatra duboku istinu o sudbini svakog čoveka prema delima koja čini.
Sve više pravoslavaca iz Srbije i sveta dolazi na Kosovo i Metohiju — ne kao turisti, već kao hodočasnici koji tragaju za svetlošću, utehom i korenima. U svom autorskom tekstu koji prenosimo u celosti, Maria Vasić, otkriva se kako meštani, zatečeni tom radošću, širom otvaraju vrata svojih domova — i svojih srca.
Dok danas jurimo za egzotičnim receptima i brzom hranom, jedno skromno, a čudesno jelo od piletine i belog luka podseća nas kako su naše bake kuvale – tiho, s ljubavlju i bez žurbe. Otkrivamo recept za ćerviš, zaboravljeni klasik domaće kuhinje koji greje i telo i srce.
Mnoga deca u Beogradu, Nišu ili Novom Sadu nisu čula za Deževu i Miščiće. Vode ih na ekskurzije u Grčku i Tursku, a zaobilaze postojbinu Stefana Nemanje i Svetog Save, kazuje penzionisani profesor Mirko Popovac, koji svakodnevno prolazi pored ostataka Saborne crkve Nemanjića.
Na taj način će se obogatiti postojeći sportsko-rekreativni i turistički sadržaji i povećati ekonomska i ekološka konkurentnost opštine na turističkoj mapi Srbije.
Papa Aleksandar VI umro je najverovatnije otrovan, nakon oproštajne večere priređene u počast sina 6. augusta 1503.
Vrhovni papinski sud utvrdio da je Sikstov otac bio slovenske krvi, govorio srpskim jezikom i da nije znao italijanski.
Novim zakonom uređuje se i prosipanje pepela pokojnika, a mesto za prosipanje pepela propisivaće jedinice lokalne samouprave.
Obraćajući se rimokatoličkim i anglikanskim hodočasnicima, patrijarh Vartolomej govorio je o neostvarenim snovima ekumenskog dijaloga, nadajući se da će novi papa nastaviti putem jedinstva – iako većina pravoslavnih to ne vidi kao put koji vodi u pravcu istine.