U pravoslavnom predanju, iskušenja nisu tek slučajne nedaće koje zadese čoveka, već duboko smisleni deo duhovnog puta.
Ona su ispit vere, način da se čovek pročisti, da se oblikuje njegova duša i ojača vera u Boga. Iskušenja nisu kazna, već lek. Ona dolaze sa dopuštenjem Božijim – ne da bi nas slomila, već da bi nas naučila da hodamo putem istine, poniznosti i ljubavi.
Upravo zbog toga se u pravoslavlju često kaže da svako ima svoj krst. Taj krst nije nasumično postavljen na leđa čoveka, već je duboko ličan i povezan sa njegovim duhovnim razvojem.
Nije toliko važno koliki je krst, već kako ga nosimo – sa strpljenjem, verom i pouzdanjem u Božiju promisao. Krst, dakle, nije samo simbol patnje, već i znak pripadnosti Hristu. On je put kojim se ide za Njim, onaj uzani i trnoviti, ali jedini koji vodi u život večni.
Čovek ne bira svoj krst – ali ga svako nosi. Taj krst može biti bolest, gubitak, nepravda, siromaštvo ili unutrašnja borba sa sumnjama i strahovima. Ipak, pravoslavlje uči da Bog nikada ne daje teret koji čovek ne može da izdrži. I onda kada izgleda da je sve izgubljeno, u dubini bola krije se prilika za duhovni preporod. U svakom krstu koji nosimo nalazi se seme večnog života, ako ga nosimo s verom i trpljenjem.
Sveti Teofan Zatvornik, jedan od velikih ruskih duhovnika , podseća nas na smisao tih patnji i stradanja:
"Raduj se što osećaš krst na sebi, jer poseduješ znak da ideš za Gospodom putem spasenja, u raj. Potrpi malo. Skoro će kraj, a za njim – venci."
Sveti Teofan Zatvornik nas u ponedeljak Sedmice bludnog sina uči važnosti Božijeg straha, koji nas upozorava na put pokajanja i opomene, a naročito nas podseća na posledice odbijanja Božije volje.
U utorak treće sedmice Velikog posta, Sveti Teofan Zatvornik poziva da se ne lišavamo svetih tajni, jer samo kroz njih možemo doći do spasenja.
U svojoj knjizi „Misli za svaki dan u godini“, u četvrtak druge sedmice po Vaskrsu, ruski svetac razmatra duboku istinu o sudbini svakog čoveka prema delima koja čini.
U tišini bola, rađa se snaga.