Postoje prizori koji ne traže objašnjenje, već izazivaju unutrašnji nemir — jer diraju ono što vernik ne doživljava kao simbol, već kao živu svetinju. Kada se lik Gospoda Isusa Hrista, Presvete Bogorodice i znak Časnog Krsta nađu na predmetima za najnižu svakodnevnu upotrebu, to više nije pitanje ukusa, već granice poštovanja. Upravo tu, na liniji između svetinje i ravnodušnosti, postavlja se bolno pitanje: da li smo kao društvo počeli da gubimo osećaj za ono što se ne sme svesti na robu i banalnost, a što se može protumačiti kao izrugivanje verskim simbolima, u ovom slučaju hrišćanskim.
Šok i ogorčenje među vernicima - kada svetinje postanu roba
Preko bloga „Tas Thiras“, saznajemo za prodaju predmeta poput donjeg veša, tepiha, čarapa i sedišta, na kojima su prikazani Hristos, Presveta Bogorodica i Časni krst. Ti proizvodi nude se na jednoj poznatoj kineskoj platformi za prodaju.
- Zar nije čudno što se druge religije ne diraju, dok se hrišćanstvo stalno izlaže poruzi i nipodaštavanju? Očigledno je da je cilj upravo ono bude pogođeno, jer se prema drugima ne postupa tako. A ipak, kako kaže Sveti Jovan Zlatousti: „Boga niko ne može povrediti uvredama niti Ga učiniti većim pohvalama… Korist od slavljenja imaju sami ljudi, dok oni koji hule razaraju sopstveno spasenje“, i još: „Kao što onaj koji baci kamen uvis ne može dosegnuti nebo, nego ga kamen na kraju pogodi, tako i onaj koji huli ne može nauditi Bogu, već štetu nanosi sopstvenoj duši - kaže jeromonah Jeromonah Jerotej, propovednik pri Kancelariji za jeresi i parareligije Mitropolije Kitire i Antikitire u Grčkoj, a prenosi portal vimaorthodoxias.gr.
On dalje objašnjava:
- Mi verujemo da su svete ikone, Časni krst i druga osvećena sredstva Crkve dostojni dubokog poštovanja. Ona prenose božansku blagodat i imaju jasno određeno mesto i smisao u životu Crkve. Ako u Starom zavetu stoji zapovest: „Ne uzimaj uzalud ime Gospoda Boga svoga“, onda je jasno da se ni ono što je s Njim povezano ne može svoditi na običnu upotrebu, jer to znači nepoštovanje.“
Sloboda ili provokacija?
Mnogi će se pozvati na slobodu izražavanja. Ali, zar ta sloboda nema granice kada vređa veru, svete simbole i nanosi bol vernicima, kroz ponižavanje njihovog identiteta i moralnu povredu? Da li se takvo ponašanje zaista smatra pravom koje ne podleže nikakvoj odgovornosti? U društvu koje sebe naziva demokratskim, sloboda izražavanja trebalo bi da počiva na međusobnom poštovanju. Odgovori na ova pitanja nameću se sami.
Nažalost, danas se ispravno rasuđivanje često proglašava nenormalnim, dok se pogrešno mišljenje prihvata kao nešto sasvim prirodno. Ako je nešto izvrnuto, oskrnavjeno, dovoljno je samo „okrenuti glavu“ da bi izgledalo ispravno. Potpuna pometnja.
Bezlične figure Svete porodice na Velikom trgu izazvale su snažne reakcije vernika, političara i teologa, pokrenuvši žustru raspravu o tome gde prestaje savremeni izraz, a počinje povreda svetog.
Performans tokom božićne službe u luteranskom hramu u Nemačkoj pokrenuo je burnu raspravu o granicama bogosluženja i očuvanju svetinje.