Duhovnik nije tu da osuđuje, već da pomogne, razume i usmeri.
Ispovest u pravoslavlju predstavlja jednu od najdubljih i najznačajnijih svetih tajni, susret čoveka sa Bogom kroz priznanje sopstvenih slabosti, padova i grehova.
Ona nije samo formalni čin ili puko nabrajanje propusta, već iskreno otvaranje srca pred Bogom, uz posredstvo duhovnika, koji u tom trenutku nije sudija, već svedok pokajanja i Božje milosti.
Suština ispovesti leži u istini. Čovek koji dolazi na ispovest dolazi da skine teret sa svoje duše, da prizna ono što ga opterećuje i udaljava od Boga. Upravo zato je od presudne važnosti da ispovest bude potpuna i iskrena.
Svako prikrivanje, ublažavanje ili prećutkivanje greha ne samo da obesmišljava sam čin, već i ostavlja dušu u istom stanju u kojem je bila pre dolaska.
Često se, međutim, javlja ljudska slabost - stid. Vernici neretko osećaju nelagodu da izgovore određene grehe pred duhovnikom, plašeći se osude ili da bi on mogao da promeni mišljenje o njima.
Shutterstock/KoldunovaAnna
Prilikom ispovesti nema mesta stidu
Ipak, pravoslavno učenje jasno ukazuje da u ispovesti nema mesta za takav strah. Duhovnik nije tu da osuđuje, već da pomogne, razume i usmeri.
Upravo o toj dilemi govorio je čtec Sergij, ukazujući na jednu od najčešćih zabluda među vernicima.
- Ljudi ponekad kriju svoje grehe tokom ispovesti, misleći da ako kažu svešteniku za težak greh, on će promeniti svoj stav prema meni. Ali, to je lažna misao, inspirisana đavolom. U stvari, suprotno je. Kada čovek sa poverenjem otkrije svoje teške grehe, sveštenik prepoznaje to poverenje i postupa sa njim sa još većom pažnjom - kaže čtec Sergij i dalje objašnjava:
- Postoje i krajnosti u ispovesti. Jedan kaže: "Oče, kriv sam za sve." Zatim ga pitaju: "Koga si ubo nožem?" I tada počinje prava ispovest, kada osoba navodi konkretne grehe. Druga krajnost je kada čovek kaže: "Ja nemam grehova."
Wikipedia
Čtec Sergija
Naglašava da je crkva mesto za grešnike.
- U ispovesti se opraštaju gresi, a u pričešću se isceljuje sama sklonost ka grehu. Sve u Crkvi je projava Božje milosti prema nama. U stvarnosti, svi mi smo grešnici, samo dobro prikriveni. Pred Bogom je, međutim, svako od nas potpuno otkriven i stoga nemamo šta da krijemo. Kada čujete ispovesti ljudi, shvatite. Vvi smo veoma slični u mnogo čemu. Zato, nemojmo se stideti ispovesti.
Pravoslavna tradicija uči da nema "malih" i "velikih" grehova , već da svaki greh koji opterećuje savest treba izneti, bez obzira na stid, strah ili bojazan od osude.
Kremast, mirisan i bogat, ovaj namaz od nekoliko dostupnih sastojaka odlično se slaže sa vrućom projom, hlebom, ali i kao dodatak jutarnjem ili glavnom obroku.
Svetinja čiji su temelji osvećeni 2008. godine nalazi se nadomak četiri fakulteta Univerziteta u Istočnom Sarajevu, a u njoj se bogoslužbeni život odvija već više od deset godina.
Od neprestane potrage za sigurnošću i zadovoljstvom do tišine, molitve i prihvatanja sopstvenog Krsta, put izlaska iz unutrašnjeg nemira počinje tamo gde savremeni čovek najmanje očekuje.
Pred novim hramom Sabora Svetog arhangela Gavrila patrijarha srpskog dočekali mitropolit Hrizostom, arhijereji, sveštenstvo, monaštvo i brojni verni narod.
U besedi za subotu 17. sedmice po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički govori o Hristu koji je svojom rečju i životom razotkrivao zlo i upozorava na strah zbog kojeg čovek ćuti pred onim što zna da nije dobro.
Od neprestane potrage za sigurnošću i zadovoljstvom do tišine, molitve i prihvatanja sopstvenog Krsta, put izlaska iz unutrašnjeg nemira počinje tamo gde savremeni čovek najmanje očekuje.
U besedi za subotu 17. sedmice po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički govori o Hristu koji je svojom rečju i životom razotkrivao zlo i upozorava na strah zbog kojeg čovek ćuti pred onim što zna da nije dobro.
U knjizi "Kod starca Porfirija" Konstantinos Janicijotis beleži susret sa supružnicima kojima je svetitelj ukazao na posledice manjka ljubavi među roditeljima, koje mogu uticati na dete još pre rođenja.
Crkva Pokrova Presvete Bogorodice podignuta je na mestu za koje predanje kaže da je kneginja Milica na njemu podigla oltar u spomen na kosovske junake, a sada je dobila dar koji treba da traje generacijama.
Mila i Anja kreću sa majkom i bakom do stare crkve, ali kada iz šume začuju neobično zvonce, njihovo putovanje pretvara se u uzbudljivu avanturu koja će ih odvesti do svetog izvora i otkriti dragocenu porodičnu uspomenu.
U knjizi "Kod starca Porfirija" Konstantinos Janicijotis beleži susret sa supružnicima kojima je svetitelj ukazao na posledice manjka ljubavi među roditeljima, koje mogu uticati na dete još pre rođenja.