Duhovnik nije tu da osuđuje, već da pomogne, razume i usmeri.
Ispovest u pravoslavlju predstavlja jednu od najdubljih i najznačajnijih svetih tajni, susret čoveka sa Bogom kroz priznanje sopstvenih slabosti, padova i grehova.
Ona nije samo formalni čin ili puko nabrajanje propusta, već iskreno otvaranje srca pred Bogom, uz posredstvo duhovnika, koji u tom trenutku nije sudija, već svedok pokajanja i Božje milosti.
Suština ispovesti leži u istini. Čovek koji dolazi na ispovest dolazi da skine teret sa svoje duše, da prizna ono što ga opterećuje i udaljava od Boga. Upravo zato je od presudne važnosti da ispovest bude potpuna i iskrena.
Svako prikrivanje, ublažavanje ili prećutkivanje greha ne samo da obesmišljava sam čin, već i ostavlja dušu u istom stanju u kojem je bila pre dolaska.
Često se, međutim, javlja ljudska slabost - stid. Vernici neretko osećaju nelagodu da izgovore određene grehe pred duhovnikom, plašeći se osude ili da bi on mogao da promeni mišljenje o njima.
Shutterstock/KoldunovaAnna
Prilikom ispovesti nema mesta stidu
Ipak, pravoslavno učenje jasno ukazuje da u ispovesti nema mesta za takav strah. Duhovnik nije tu da osuđuje, već da pomogne, razume i usmeri.
Upravo o toj dilemi govorio je čtec Sergij, ukazujući na jednu od najčešćih zabluda među vernicima.
- Ljudi ponekad kriju svoje grehe tokom ispovesti, misleći da ako kažu svešteniku za težak greh, on će promeniti svoj stav prema meni. Ali, to je lažna misao, inspirisana đavolom. U stvari, suprotno je. Kada čovek sa poverenjem otkrije svoje teške grehe, sveštenik prepoznaje to poverenje i postupa sa njim sa još većom pažnjom - kaže čtec Sergij i dalje objašnjava:
- Postoje i krajnosti u ispovesti. Jedan kaže: "Oče, kriv sam za sve." Zatim ga pitaju: "Koga si ubo nožem?" I tada počinje prava ispovest, kada osoba navodi konkretne grehe. Druga krajnost je kada čovek kaže: "Ja nemam grehova."
Wikipedia
Čtec Sergija
Naglašava da je crkva mesto za grešnike.
- U ispovesti se opraštaju gresi, a u pričešću se isceljuje sama sklonost ka grehu. Sve u Crkvi je projava Božje milosti prema nama. U stvarnosti, svi mi smo grešnici, samo dobro prikriveni. Pred Bogom je, međutim, svako od nas potpuno otkriven i stoga nemamo šta da krijemo. Kada čujete ispovesti ljudi, shvatite. Vvi smo veoma slični u mnogo čemu. Zato, nemojmo se stideti ispovesti.
Pravoslavna tradicija uči da nema "malih" i "velikih" grehova , već da svaki greh koji opterećuje savest treba izneti, bez obzira na stid, strah ili bojazan od osude.
U pravoslavnom učenju porodica ima posebno mesto, a roditeljska odgovornost ne završava se na tome da deci samo obezbede sve što im je potrebno za život.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Peticija je predata crnogorskim državnim zvaničnicima, dok istorijski navodi i pismo mitropolita Amfilohija svedoče o starom hramu Svete Trojice i litijskoj tradiciji koja je vekovima okupljala vernike na vrhu Rumije.
Radovi su izvođeni na osnovu tehničke dokumentacije, uz ispitivanje kvaliteta materijala i nosivosti konstruktivnih elemenata, kaže se, između ostalog.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
U pravoslavnom učenju porodica ima posebno mesto, a roditeljska odgovornost ne završava se na tome da deci samo obezbede sve što im je potrebno za život.
Radovi su izvođeni na osnovu tehničke dokumentacije, uz ispitivanje kvaliteta materijala i nosivosti konstruktivnih elemenata, kaže se, između ostalog.
Celivanje pokojnika je duboko ukorenjen hrišćanski, pre svega pravoslavni, običaj koji simbolizuje poslednji pozdrav, izraz ljubavi, opraštanja i vere u večni život i vaskrsenje.
U pravoslavnom učenju porodica ima posebno mesto, a roditeljska odgovornost ne završava se na tome da deci samo obezbede sve što im je potrebno za život.