Duhovnik nije tu da osuđuje, već da pomogne, razume i usmeri.
Ispovest u pravoslavlju predstavlja jednu od najdubljih i najznačajnijih svetih tajni, susret čoveka sa Bogom kroz priznanje sopstvenih slabosti, padova i grehova.
Ona nije samo formalni čin ili puko nabrajanje propusta, već iskreno otvaranje srca pred Bogom, uz posredstvo duhovnika, koji u tom trenutku nije sudija, već svedok pokajanja i Božje milosti.
Suština ispovesti leži u istini. Čovek koji dolazi na ispovest dolazi da skine teret sa svoje duše, da prizna ono što ga opterećuje i udaljava od Boga. Upravo zato je od presudne važnosti da ispovest bude potpuna i iskrena.
Svako prikrivanje, ublažavanje ili prećutkivanje greha ne samo da obesmišljava sam čin, već i ostavlja dušu u istom stanju u kojem je bila pre dolaska.
Često se, međutim, javlja ljudska slabost - stid. Vernici neretko osećaju nelagodu da izgovore određene grehe pred duhovnikom, plašeći se osude ili da bi on mogao da promeni mišljenje o njima.
Shutterstock/KoldunovaAnna
Prilikom ispovesti nema mesta stidu
Ipak, pravoslavno učenje jasno ukazuje da u ispovesti nema mesta za takav strah. Duhovnik nije tu da osuđuje, već da pomogne, razume i usmeri.
Upravo o toj dilemi govorio je čtec Sergij, ukazujući na jednu od najčešćih zabluda među vernicima.
- Ljudi ponekad kriju svoje grehe tokom ispovesti, misleći da ako kažu svešteniku za težak greh, on će promeniti svoj stav prema meni. Ali, to je lažna misao, inspirisana đavolom. U stvari, suprotno je. Kada čovek sa poverenjem otkrije svoje teške grehe, sveštenik prepoznaje to poverenje i postupa sa njim sa još većom pažnjom - kaže čtec Sergij i dalje objašnjava:
- Postoje i krajnosti u ispovesti. Jedan kaže: "Oče, kriv sam za sve." Zatim ga pitaju: "Koga si ubo nožem?" I tada počinje prava ispovest, kada osoba navodi konkretne grehe. Druga krajnost je kada čovek kaže: "Ja nemam grehova."
Wikipedia
Čtec Sergija
Naglašava da je crkva mesto za grešnike.
- U ispovesti se opraštaju gresi, a u pričešću se isceljuje sama sklonost ka grehu. Sve u Crkvi je projava Božje milosti prema nama. U stvarnosti, svi mi smo grešnici, samo dobro prikriveni. Pred Bogom je, međutim, svako od nas potpuno otkriven i stoga nemamo šta da krijemo. Kada čujete ispovesti ljudi, shvatite. Vvi smo veoma slični u mnogo čemu. Zato, nemojmo se stideti ispovesti.
Pravoslavna tradicija uči da nema "malih" i "velikih" grehova , već da svaki greh koji opterećuje savest treba izneti, bez obzira na stid, strah ili bojazan od osude.
Dok ljudi danas burno reaguju na uvrede, otkrivaju tuđe mane i ulaze u bespotrebne sukobe, ruski svetitelj ostavio je jednostavne savete o ćutanju, smirenju i molitvi kao putu ka unutrašnjem miru i duhovnoj snazi.
Patrijarh Porfirije i episkop Irinej govorili su o nadi, vaskrsenju i pobedi vere na praznik Spaljivanja moštiju Svetog Save pred hiljadama vernika okupljenih u Hramu na Vračaru.
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Dok su meštani tugovali za preminulim komšijom, zvuk pucnjave prekinuo je molitvu i odneo život protojereju Sergeju Kljahinu, ostavljajući šest ranjenih i duboku tugu među vernicima.
Dok ljudi danas burno reaguju na uvrede, otkrivaju tuđe mane i ulaze u bespotrebne sukobe, ruski svetitelj ostavio je jednostavne savete o ćutanju, smirenju i molitvi kao putu ka unutrašnjem miru i duhovnoj snazi.
U besedi za Nedelju četvrtu po Vaskrsu, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički govori o tome kako vera čoveka ne odvaja od iskušenja, već ga kroz njih vodi ka duhovnoj pobedi.
U Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja služena zaupokojena liturgija za Jovana Kneževića, uz prisustvo mitropolita Joanikija i brojnih vernika; emotivni oproštaj nastavljen molitvom i ispraćajem ka manastiru Kosijerevo.
Eparhija zagrebačko-ljubljanska ne ostavlja prostor za relativizaciju – traži odgovornost, upozorava na posledice i ukazuje da je pogođeno nešto mnogo dublje od same svetinje
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
Svečana akademija u hramu na Vračaru okupila je brojne vernike i zvanice, a kroz duhovnu muziku i izložbu obeleženo je 190 godina rada Bogoslovije Svetog Save.
Nekada obavezan na trpezama posle nedeljne liturgije i prazničnih ručkova, ovaj jednostavan kolač vraća miris starinskih kuhinja – sočan, mekan i neodoljivo domaći desert koji osvaja na prvi zalogaj.
U besedi za Nedelju četvrtu po Vaskrsu, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički govori o tome kako vera čoveka ne odvaja od iskušenja, već ga kroz njih vodi ka duhovnoj pobedi.