NIKAD OVO NE IZGOVARAJTE UJUTRU KAD USTANETE! Otac Andrej o konstataciji koja je mnogima uništila život!
U pravoslavnom učenju, zahvalnost nije samo vrlina, već način postojanja.
Pravoslavna vera uči da nijedno stradanje nije bez smisla i da se i kroz bolest čovek može približiti Gospodu.
U vremenu kada se čovek sve više oslanja na svoju snagu, bolest često dolazi kao veliko iskušenje koje menja pogled na svet. Mnogi tek u trenucima nemoći shvate koliko je ljudski život prolazan i koliko su telo i zdravlje dar, a ne nešto što čoveku zauvek pripada.
Upravo tada pred čoveka dolazi pitanje vere, trpljenja i poverenja u Boga.
Pravoslavna vera uči da nijedno stradanje nije bez smisla i da se i kroz bolest čovek može približiti Gospodu.
U trenucima kada telo slabi, vernik je pozvan da ne pada u očajanje, niti da se predaje roptanju i gnevu, već da sa smirenjem nosi svoj krst. Mnogi svetitelji govorili su da bolest često omekša srce, probudi čoveka iz duhovne uspavanosti i podseti ga na ono što je zaista važno.
Današnji čovek navikao je da veruje kako sve može da drži pod kontrolom. Međutim, dovoljan je jedan trenutak da se život promeni. Tada se pokazuje koliko je važno imati veru i unutrašnji mir. U pravoslavlju se telo ne posmatra kao nešto što pripada isključivo čoveku, već kao dar Božiji koji treba čuvati, ali i prihvatiti da je prolazan. Zbog toga se vernici u bolesti ne okreću samo lekarima, već i molitvi, ispovesti, pričešću i nadi u Božiju volju.
Svetitelji su učili da čovek ne treba da očajava kada dođu muka i slabost, jer upravo kroz trpljenje često dolazi duhovno sazrevanje.
Umesto pitanja "zašto baš meni", vernik je pozvan da sa smirenjem prihvati iskušenje i da u svemu traži pomoć i utehu od Gospoda.
Upravo na to je skretao pažnju i Sveti Jovan Kronštatski:
"Ukoliko vidite da se telo sa bolešću razara, nemojte roptati na Gospoda, već govorite: Gospod dade, Gospod uze… Neka je blagosloveno ime Gospodnje (Jov 1, 21). Vi ste navikli da na svoje telo gledate kao na neotuđivo vlasništvo. Međutim, tako nešto je sasvim nepravično, s obzirom da je vaše telo Božije zdanje."
U pravoslavnom učenju, zahvalnost nije samo vrlina, već način postojanja.
Stradanja i teškoće nisu znak Božjeg odsustva, već često upravo njegove blizine.
Kada dođu bolest, gubitak, strah ili potpuni osećaj bezizlaza, svi postaju vernici.
Crkva uči da briga ne rešava ništa, već razara mir u čoveku, dok molitva i predanje Bogu donose smirenje.
Bolest podseća čoveka na njegovu prolaznost i krhkost, primoravajući ga da zastane i preispita svoj život.
hrana nije samo telesna potreba, već i Božji blagoslov.
Osećaj bespomoćnosti sve češće postaje deo svakodnevice.
Mnogi vernici mogu da posvedoče da su tek nakon određenog vremena razumeli zašto ih je Gospod poveo baš određenim putem.
Eparhija zabrinuta zbog privođenja Srba nakon Vidovdana i traži istragu navoda o prekoračenju ovlašćenja i ugrožavanju prava vernika.
Od narodnih predanja o zaštiti doma i zdravlju do pogrešnog razumevanja uloge ikona, Crkva objašnjava gde se završava iskreno poštovanje svetitelja, a gde počinju verovanja koja nisu deo pravoslavnog učenja.
Godine same po sebi ne donose unutrašnju promenu, niti garantuju duhovnu zrelost.
Crkva uči da čovekov život i duhovno sazrevanje ne zavise samo od prijateljstva, već se mnogo može naučiti i od neprijatelja.
Pripovetka o prazniku koji nas uči da se prava vera vidi kroz ljubav, dobrotu i dela učinjena za druge
Na mestu gde se čuva sećanje na Kosovsku bitku služen je pomen knezu Lazaru i kosovskim mučenicima, dok su završetak okupljanja obeležila privođenja posle intervencije Kosovske policije.
I zaista, svaki Srbin danas domaćin, i svaka majka Srpkinja danas na Kosovu je na putu svetoga kneza Lazara i majke Jugovića, istakao je mitropolit Joanikije.
Mozaična ikona Presvete Bogorodice Odigitrije, pred kojom je, prema predanju, poslednje trenutke proveo otac Svetog Save, prvi put je izneta iz riznice Manastira Hilandar i predstavljena javnosti u prestonom gradu Srbije.
Godine same po sebi ne donose unutrašnju promenu, niti garantuju duhovnu zrelost.
Crkveno predanje razlikuje ličnu molitvu za takve osobe od liturgijskog pominjanja, a ljubav prema njima ostaje poziv da se za njihovo dobro i spasenje ne prestaje moliti.
U besedi za ponedeljak 5. sedmice po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički podseća da svaka reč ima težinu pred Bogom i poziva hrišćane na čuvanje misli, govora i srca.