KAD VAM KRENE U ŽIVOTU, OBAVEZNO OVO URADITE! Sveti Jovan Zlatousti kaže da ćete tako "umnožiti radost"!
I dobro i loše je od Gospoda.
U pravoslavnom učenju, zahvalnost nije samo vrlina, već način postojanja.
U vremenu u kojem se svakodnevica često doživljava kao teret, a brige kao nešto što se podrazumeva, pravoslavna vera podseća čoveka na jednu tihu, ali duboku istinu - da način na koji gledamo na život nije beznačajan, već presudan.
Misao, reč i unutrašnje raspoloženje oblikuju ne samo naš dan, već i naše biće. Čovek koji neprestano ponavlja da mu je teško, polako počinje da živi upravo tu težinu, dok onaj koji u svemu vidi smisao i Božiji promisao, pronalazi snagu i tamo gde je drugi ne vide.
U pravoslavnom učenju, zahvalnost nije samo vrlina, već način postojanja.
"Slava Bogu za sve" nije puka izreka, već duhovni stav koji menja pogled na svet. I u nevolji i u radosti, vernik je pozvan da prepozna darove koje mu Bog šalje - ponekad očigledne, a ponekad skrivene iza iskušenja. Jer upravo kroz iskušenja čovek raste, uči se strpljenju, smirenju i veri.
Savremeni čovek često zaboravlja koliko su njegove reči snažne. Ono što izgovara, ne ostaje samo u vazduhu - to se usađuje u njegovo srce, u njegov um, pa i u njegovo telo.
Stalno žaljenje, ogorčenost i beznađe postaju deo unutrašnjeg sveta, oblikujući način na koji čovek vidi i sebe i druge. Nasuprot tome, reči vere, nade i zahvalnosti donose mir i postepeno preobražavaju čoveka iznutra.
Upravo o toj snazi reči i misli govorio je i arhimandrit Andrej Konanos, ukazujući na to koliko je važno da čovek vodi računa ne samo o onome što čini, već i o onome što izgovara i u šta veruje:
- Ako budeš govorio da ti je život težak, i ako veruješ da je težak, on će takav i biti. Zato, ujutro, kada te komšije pitaju šta ima novo, nemojte reći: "A šta će biti? Svaki dan ista muka". Ne govori to. Znaš zašto? Zato što te sluša celo tvoje telo. Sve tvoje ćelije to slušaju. I ako 365 dana u godini govoriš da ti je život težak, da ne možeš ništa da promeniš, to na kraju uđe u tebe i izjeda te. Zato govori: "Slava Bogu! Sve će biti dobro. Bog mi uvek šalje darove."
I dobro i loše je od Gospoda.
Sveti oci vekovima su upozoravali da je najveća borba upravo ona koja se vodi u dubini duše.
Sveti oci često su podsećali da pad sam po sebi ne određuje put čoveka, već odnos prema tom padu.
Sveti oci su učili da bližnji postaje ogledalo u kojem čovek vidi sopstvenu dušu.
Svaka duša koja se udaljila od istine jeste rana na telu Crkve.
Delovanje demona, prema učenju crkve, nije uvek dramatično i vidljivo - naprotiv, najčešće je tiho, skriveno i prilagođeno slabostima svakog čoveka.
Sveti oci vekovima su upozoravali da čovek nije odgovoran samo za svoja dela, već i za ono što dopušta da se zadrži u njegovom umu.
Pogled koji je obojen sumnjom, osudom i nepoverenjem često ne govori toliko o onome koga gledamo, koliko o stanju sopstvenog srca.
Grčki portali ističu da je Hram Svetog Save na Vračaru postao mesto "neprekidnog hodočašća", u kojem se danima smenjuju kolone vernika iz Srbije, regiona i dijaspore.
U trenucima patnje mnogi se pitaju zbog čega ih je zadesila određena nesreća i da li je ona posledica njihovih grešaka.
Ako je Bog postao čovek i ako je materija u Hristu postala sredstvo spasenja, onda poštovanje sveštenih predmeta nije povratak paganskoj magiji, već svedočanstvo vere u osvećenje tvari, kaže otac Aleksandar.
U besedi o deci Božjoj Sveti Nikolaj Ohridski i Žički ukazuje na unutrašnje svedočanstvo koje, po hrišćanskom učenju, dolazi od Duha Svetoga i otkriva čoveku njegov identitet i pripadnost.
Na Duhovski ponedeljak, uprkos slaboj kiši, hiljade vernika i dalje su strpljivo čekale ispred Hrama Svetog Save da se poklone Časnim Pojasu.
Iz manastira Vatoped dopremljene su dodatne osveštane trakice, pa će svi vernici koji dolaze u Hram Svetog Save, nakon poklonjenja Časnom pojasu, moći da prime ovaj blagoslov.
Otvarajući predavanje igumana Jefrema, patrijarh srpski saopštio blagu vest da se boravak Časnog pojasa produžava zbog velikog broja vernika koji danima pristižu iz cele Srbije i regiona.
Od ranog jutra kolone vernika slivale su se ka tumanskoj svetinji na presvlačenje moštiju Svetog Zosima, dok je posle liturgije ogromna litija krenula kroz šumu ka isposnici svetitelja.
Obilazeći kolonu vernog naroda, poglavar Srpske pravoslavne crkve poručio je da molitva Bogomajci treba da bude na usnama i u srcima vernih ne samo u nevolji, već i u danima radosti.
U besedi o deci Božjoj Sveti Nikolaj Ohridski i Žički ukazuje na unutrašnje svedočanstvo koje, po hrišćanskom učenju, dolazi od Duha Svetoga i otkriva čoveku njegov identitet i pripadnost.
Pouka ruskog svetitelja pokazuje da se promena ne dešava naglo, već u trenutku kada čovek prestane da opravdava slabost i počne da joj se suprotstavlja malim, ali doslednim unutrašnjim otporom.