ŠTA JE NAFORA I DA LI SMEMO DA JE IZNOSIMO IZ CRKVE: "Mnogi nisu svesni šta rade i koje su posledice toga"
Iako je ovo jedan od glavnih pravoslavnih praksi, mnogi vernici ne znaju ili se prave da znaju šta ona predstavlja
Sveti apostol Pavle podseća da Carstvo Božije "nije jelo ni piće" (Rimlj. 14,17), što znači da Bog ne može carstvovati u srcu koje je opterećeno prekomernim ugađanjem telu.
Sveta liturgija je centralno bogosluženje Pravoslavne crkve i samo srce njenog duhovnog života. Na njoj se vernici sabiraju oko Hrista, slušaju reč Božiju, prinose molitve i, što je najvažnije, učestvuju u Svetoj tajni pričešća – sjedinjenju sa Hristom kroz njegovo telo i krv.
Liturgija nije samo obred koji se "posmatra", već živo zajedničarenje Boga i ljudi, izraz vere, ljubavi i nade u Carstvo Božije.
Naziv "liturgija" potiče od grčke reči leitourgia, što znači "zajedničko delo". To jasno pokazuje da Liturgija nije stvar pojedinca, već cele Crkve – sabranog naroda Božijeg. U njoj se zemaljsko i nebesko susreću, a vernici se podsećaju da su pozvani da žive liturgijski i van hrama: u ljubavi, praštanju i odgovornosti prema bližnjima.
Da bi u liturgiji učestvovali na pravi način, vernici su pozvani na unutrašnju i spoljašnju pripremu: molitvu, post, mir sa drugima i sabranost misli.
Posebno mesto u toj pripremi ima uzdržavanje od jela i pića pre Svete liturgije.
Crkvena praksa i predanje uče da vernici ne treba da jedu pre odlaska na bogosluženje, naročito ako nameravaju da se pričeste. Razlog za to nije samo u crkvenom pravilu, već u dubljem duhovnom smislu: čovek je pozvan da najpre nahrani dušu, a tek potom telo.
O tome je jasno govorio Sveti Jovan Kronštatski:
Onaj ko jede ili pije (ili puši) pre Svete liturgije ne može da pristupi Svetom Pričešću, niti da primi naforu, jer time pokazuje da nije sačuvao evharistijski post i potrebnu pripremu. Ovo pravilo nije kazna, već pedagoška i duhovna pomoć čoveku da shvati veličinu svetinje kojoj pristupa.
Ipak, Crkva pokazuje majčinsku brigu i razumevanje: dozvoljeni su izuzeci u slučaju bolesti, starosti, teških zdravstvenih stanja ili uzimanja lekova. U takvim situacijama važno je postupati po savetu sveštenika i sa čistom savešću.
- Oni koji idu na bogosluženje a pre toga su jeli, dobrovoljno na sebe stavljaju nepotreban i štetan teret i unapred svoje srce zatvaraju za molitvu, zagrađujući put dolasku svetih misli i svetih osećanja.
Zato se vernicima savetuje da budu krajnje oprezni i da se čuvaju jela pre bogosluženja. Prejedanje i telesna opterećenost otežavaju molitvu, sabranost i unutrašnji mir.
Sveti apostol Pavle podseća da Carstvo Božije "nije jelo ni piće" (Rimlj. 14,17), što znači da Bog ne može carstvovati u srcu koje je opterećeno prekomernim ugađanjem telu.
Iako je ovo jedan od glavnih pravoslavnih praksi, mnogi vernici ne znaju ili se prave da znaju šta ona predstavlja Kako se ponašati u crkvi da bi duša zaista bila spremna za susret sa Bogom — saveti jednog od najvećih pravoslavnih duhovnika 20. veka koji i danas pomažu vernom narodu širom vaseljene. Pravoslavna crkva oduvek je nudila drugačiji pogled na čoveka – ne samo kao telesno i psihološko biće, već kao biće koje svoje ispunjenje pronalazi u zajednici sa Bogom. U svetoj liturgiji se sabira cela Crkva: živi i upokojeni, nebo i zemlja.
Pričešće, nafora i izuzeci
ŠTA JE NAFORA I DA LI SMEMO DA JE IZNOSIMO IZ CRKVE: "Mnogi nisu svesni šta rade i koje su posledice toga"
OVO SVAKI PRAVOSLAVAC MORA DA ZNA PRE ULASKA U CRKVU: Starac Kleopa sažeo je 14 kanonskih pravila u kratak duhovni vodič za pravoslavne vernike
OVO JE SIGURAN PUT KA DEPRESIJI I DRUGIM PSIHIČKIM BOLESTIMA: Arhimandrit Kleopa objašnjava i kako ga izbeći
KO OVO URADI U CRKVI, S VEĆIM GREHOM IZ NJE IZLAZI NEGO ŠTO JE U NJU UŠAO: Otac Vasilije otkriva šta Bog ne oprašta
Bog isto prima i prvog i poslednjeg, jednako daje i jednima i drugima, ako je naša namera čista, istakao je Đurđević.
Ona je tihi saputnik vernika u svakodnevnom životu.
Mnoga deca u Beogradu, Nišu ili Novom Sadu nisu čula za Deževu i Miščiće. Vode ih na ekskurzije u Grčku i Tursku, a zaobilaze postojbinu Stefana Nemanje i Svetog Save, kazuje penzionisani profesor Mirko Popovac, koji svakodnevno prolazi pored ostataka Saborne crkve Nemanjića.
Majka se požalila svetogorskom starcu da joj sin više ne obraća pažnju, a njegov savet bio je neočekivan: da prestane da mu govori šta mora da uradi i da svoju brigu pokaže na drugi način.
Bojovićima je stigla pomoć vredna oko milion dinara, dok radovi na novom domu napreduju kako bi zimu dočekali pod svojim krovom.
Kada među ljudima ostanu povreda, ljutnja i ćutanje, poznati duhovnik savetuje da se ne odustaje od drugoga, već da se za njega učini ono što može doneti ispravljenje, pomirenje i drugačiji odnos.
Na kraju otac Bojan upozorava da stalno pucanje zbog sitnica ne može biti način života.
Na Belom kamenu iznad metohijske ravnice čuva se priča o srednjovekovnom čudu, starim rukopisima koji su stigli do Sankt Peterburga, ikonama iz različitih epoha i monahinjama koje danas čuvaju ovu svetinju.
Posle razaranja 2004. godine, u Prizren su se vratili učenici, nastava i crkveno pojanje, a obnovljeni kompleks danas ponovo služi svojoj prvobitnoj nameni.
U Pećkoj patrijaršiji raste crni dud star oko 750 godina koji čuva narodna kazivanja o opstanku i obnovi srpskog naroda na Kosmetu.
Crkva Pokrova Presvete Bogorodice podignuta je na mestu za koje predanje kaže da je kneginja Milica na njemu podigla oltar u spomen na kosovske junake, a sada je dobila dar koji treba da traje generacijama.
Kao dečaci ostali su bez oba roditelja, a sada se jedan od njih bori sa teškim oboljenjem jetre i čeka priliku za nastavak lečenja.
Ne kuva se na šporetu, već se svaki plod puni četvrtinom jezgra oraha i peče u šećeru i cimetu. Iz rerne izlazi sočan, mirisan i gust zalogaj, a u tegli može da sačeka hladnije dane.
Na kraju otac Bojan upozorava da stalno pucanje zbog sitnica ne može biti način života.