KAKO IZGLEDA ISPOVEST: Ovo svaki pravoslavni hrišćanin treba da zna - bez jedne stvari nije potpuna
"Mnogi se ispovedaju, ali malo njih se kaje!”
Iako je ovo jedan od glavnih pravoslavnih praksi, mnogi vernici ne znaju ili se prave da znaju šta ona predstavlja
Na kraju liturgije se vernicima služi osvećen hleb - nafora. Iako je ovo jedan od glavnih pravoslavnih običaja, mnogi vernici ne znaju šta on znači.
To naravno ne znači da su manje verujući, ali mnogi hrišćanski običaji se prihvataju mehanički i ne zadire se u njihovu suštinu. Danas otkrivamo neke od njih.
Nafora je osvećen hleb koji se vernicima deli na kraju svete liturgije. To je podsećanje na prve hrišćanske večere ljubavi – agape, gde se posle bogosluženja zajedno večeralo, pevale se duhovne pesme i delila milostinja.
Prema rečima prote Vasilija Tomića pred svetu liturgiju sveštenik obavlja proskomidiju – pripremu za svetu Liturgiju. Iz pet hlebova, prosfora, vadi određene delove: iz prve uzima Agnec, što će biti samo telo Gospoda našeg Isusa Hrista:
- Po izvađenom Agnecu u putir uliva vino i vodu – što će postati, pretvaranjem na liturgiji, krv Hristova. Iz druge prosfore se uzima 'u čast i spomen preblagoslovene slavne Vladičice naše Bogorodice. Iz treće prosfore se vade čestice za devet činova svetiteljski. Iz četvrte za episkopa – vladiku – dotične eparhije i sve žive koje sveštenik u svojim molitvama ima, a iz pete, za pokojnike za koje se Bogu moli. Ostatak se deli, na kraju svete liturgije, vernom narodu.
"Rani hrišćani su živeli kao jedna porodica. "U naroda koji poverova beše jedno srce i jedna duša; i nijedan ne govoraše za imanje svoje da je njegovo, nego im sve beše zajedničko. Jer niko među njima ne beše u oskudici, pošto svi koji imadijahu njive ili kuće, prodavahu i donošahu novce od prodanoga, i polagahu pred noge apostolima i davaše se svakome prema potrebi koju je imao." (D.ap. 4, 32,34-35)
- Na lomljenju hleba, zajedničkim trpezama ljubavi, svetoj Tajni Evharistije, zasnovana je Crkva Hristova. To je danas hleb, nafora, koju uzimamo na kraju svete liturgije, završava duhovnik a piše SD.
Sveštenik Predrag Popović upozorava na praksu iznošenja nafore iz crkve koja se ustalila među ljudima. On kaže da je za iznošenje hleba koji je bio deo liturgije potreban blagoslov sveštenika.
- Bilo je zloupotreba gde su ljudi hteli da opogane Pričešće, to satanisti rade. Recimo, dođu i stave u usta i ne progutaju pričešće, nego ga posle pljunu i posle sa njime rade obrede i sve ostalo. Oni jadni nisu svesni šta rade, ili možda jesu svesni, ali nisu svesni koliko će to posledica imati po njih.
BONUS VIDEO: OVO JE ČUDOTVORNA IKONA MANASTIRA TUMANE: Pred Bogorodicom Kurskom se dešavaju čuda
"Mnogi se ispovedaju, ali malo njih se kaje!” Na praznik Svetog Atanasija Velikog, u hramu Svetog Save na Vračaru, liturgijsko sabranje okupilo je arhijereje iz više krajeva sveta, a duhovna poruka slavljenika dotakla je srca svih prisutnih: da živimo rukovođeni svetiteljskom mudrošću i božanskom ljubavlju. U mnogim hramovima šapatom se prenosi upozorenje da se ne ljubi ikona neposredno nakon primanja Svetih Tajni. Da li je to zaista crkveno pravilo ili samo lično tumačenje? Sveštenik Jevgenij Murzin daje jednostavan odgovor. Manastir Poganovo su 1499. godine oslikali umetnici iz severne Grčke, i ti prikazi se ubrajaju među najviša slikarska ostvarenja toga doba na Balkanu.
KAKO IZGLEDA ISPOVEST: Ovo svaki pravoslavni hrišćanin treba da zna - bez jedne stvari nije potpuna
VLADIČANSKO SLAVLJE U BEOGRADU: Mitropolit mileševski Atanasije svoj imendan pretvorio u praznik neba i zemlje
DA LI JE ZABRANJENO CELIVATI I DODIRIVATI IKONE ODMAH POSLE PRIČEŠĆA? Evo šta govore vernici, a šta kaže Crkva
SVETINJA KOJA ODUZIMA DAH: Slava manastira Svetog Jovana Bogoslova u Poganovu
Kako se ponašati u crkvi da bi duša zaista bila spremna za susret sa Bogom — saveti jednog od najvećih pravoslavnih duhovnika 20. veka koji i danas pomažu vernom narodu širom vaseljene.
U crkvenom kalendaru, nedelja nije dan kada se "ne radi“ zato što je to zabranjeno, već zato što je posvećena višem cilju.
Obnovljena, svojevrsni je kulturni centar Prizrena koji u rekonstruisanom i adaptiranom atrijumu okuplja malobrojne Srbe iz Prizrena i mnoge raseljene Prizrence na dan slave grada, kao i mnoge hodočasnike carskog Prizrena.
Obnovljena, svojevrsni je kulturni centar Prizrena koji u rekonstruisanom i adaptiranom atrijumu okuplja malobrojne Srbe iz Prizrena i mnoge raseljene Prizrence na dan slave grada, kao i mnoge hodočasnike carskog Prizrena.
Dok su vernici slavili praznik Svetih apostola Petra i pala, košarkaš Luka Vildoza kršten je pod svodovima najvećeg srpskog hrama – evo zbog čega je odlučio da promeni veru i kako je njegova odluka ganula Beograd.
Deci u školama besplatno dele „Biblije” koje sadrže skrivene poruke – evo zašto pravoslavni stručnjaci upozoravaju na ovu tihu, ali veliku opasnost.
Čin krštenja se odigrao u Crnoj Gori u istorijskom manastiru Kom, u Crnoj Gori.
Dok su druga deca maštala o lutkama, Mihaela Đurović je pisala stihove svetiteljki – njena molitva pretvorena je u spot koji su vernici dočekali u suzama i tišini poštovanja
Dok su druga deca maštala o lutkama, Mihaela Đurović je pisala stihove svetiteljki – njena molitva pretvorena je u spot koji su vernici dočekali u suzama i tišini poštovanja
Uvođenjem ovakve svakodnevne rutine, svakodnevna briga može postati izvor duhovne snage.
Porodice koje su se posle rata vratile na svoja ognjišta ostale su bez domova i uspomena – monahinje i meštani rizikovali živote da spasu selo od potpunog uništenja.
Dok plamen lila obasjava mrak uoči praznika, vekovni običaj iz paganskih vremena spaja se s hrišćanskom simbolikom, okupljajući mlade i stare oko vatre u molitvi za zaštitu i rodnu godinu.
Dete je dar Božiji. I ako Gospod ne daje decu, to znači da za to postoji njegov promisao koji treba prihvatiti, a ne padati u očaj ili misliti da se život završio, kaže otac Valerije.
Iako pravoslavna crkva 12. jula proslavlja i Svetog Petra i Svetog Pavla, u narodu je ovaj praznik poznatiji kao Petrovdan. Zašto je to tako?
U današnjoj besedi, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički objašnjava zašto je strah Božji jedini koji čoveka ne zarobljava, već ga spašava od gordosti i praznine, čineći ga smirenim, čistim i snažnim pred licem Onoga Koji ga je stvorio.