KAKO IZGLEDA ISPOVEST: Ovo svaki pravoslavni hrišćanin treba da zna - bez jedne stvari nije potpuna
"Mnogi se ispovedaju, ali malo njih se kaje!”
Iako je ovo jedan od glavnih pravoslavnih praksi, mnogi vernici ne znaju ili se prave da znaju šta ona predstavlja
Na kraju liturgije se vernicima služi osvećen hleb - nafora. Iako je ovo jedan od glavnih pravoslavnih običaja, mnogi vernici ne znaju šta on znači.
To naravno ne znači da su manje verujući, ali mnogi hrišćanski običaji se prihvataju mehanički i ne zadire se u njihovu suštinu. Danas otkrivamo neke od njih.

Nafora je osvećen hleb koji se vernicima deli na kraju svete liturgije. To je podsećanje na prve hrišćanske večere ljubavi – agape, gde se posle bogosluženja zajedno večeralo, pevale se duhovne pesme i delila milostinja.
Prema rečima prote Vasilija Tomića pred svetu liturgiju sveštenik obavlja proskomidiju – pripremu za svetu Liturgiju. Iz pet hlebova, prosfora, vadi određene delove: iz prve uzima Agnec, što će biti samo telo Gospoda našeg Isusa Hrista:
- Po izvađenom Agnecu u putir uliva vino i vodu – što će postati, pretvaranjem na liturgiji, krv Hristova. Iz druge prosfore se uzima 'u čast i spomen preblagoslovene slavne Vladičice naše Bogorodice. Iz treće prosfore se vade čestice za devet činova svetiteljski. Iz četvrte za episkopa – vladiku – dotične eparhije i sve žive koje sveštenik u svojim molitvama ima, a iz pete, za pokojnike za koje se Bogu moli. Ostatak se deli, na kraju svete liturgije, vernom narodu.

"Rani hrišćani su živeli kao jedna porodica. "U naroda koji poverova beše jedno srce i jedna duša; i nijedan ne govoraše za imanje svoje da je njegovo, nego im sve beše zajedničko. Jer niko među njima ne beše u oskudici, pošto svi koji imadijahu njive ili kuće, prodavahu i donošahu novce od prodanoga, i polagahu pred noge apostolima i davaše se svakome prema potrebi koju je imao." (D.ap. 4, 32,34-35)
- Na lomljenju hleba, zajedničkim trpezama ljubavi, svetoj Tajni Evharistije, zasnovana je Crkva Hristova. To je danas hleb, nafora, koju uzimamo na kraju svete liturgije, završava duhovnik a piše SD.
Sveštenik Predrag Popović upozorava na praksu iznošenja nafore iz crkve koja se ustalila među ljudima. On kaže da je za iznošenje hleba koji je bio deo liturgije potreban blagoslov sveštenika.
- Bilo je zloupotreba gde su ljudi hteli da opogane Pričešće, to satanisti rade. Recimo, dođu i stave u usta i ne progutaju pričešće, nego ga posle pljunu i posle sa njime rade obrede i sve ostalo. Oni jadni nisu svesni šta rade, ili možda jesu svesni, ali nisu svesni koliko će to posledica imati po njih.
BONUS VIDEO: OVO JE ČUDOTVORNA IKONA MANASTIRA TUMANE: Pred Bogorodicom Kurskom se dešavaju čuda
"Mnogi se ispovedaju, ali malo njih se kaje!” Na praznik Svetog Atanasija Velikog, u hramu Svetog Save na Vračaru, liturgijsko sabranje okupilo je arhijereje iz više krajeva sveta, a duhovna poruka slavljenika dotakla je srca svih prisutnih: da živimo rukovođeni svetiteljskom mudrošću i božanskom ljubavlju. U mnogim hramovima šapatom se prenosi upozorenje da se ne ljubi ikona neposredno nakon primanja Svetih Tajni. Da li je to zaista crkveno pravilo ili samo lično tumačenje? Sveštenik Jevgenij Murzin daje jednostavan odgovor. Manastir Poganovo su 1499. godine oslikali umetnici iz severne Grčke, i ti prikazi se ubrajaju među najviša slikarska ostvarenja toga doba na Balkanu.
KAKO IZGLEDA ISPOVEST: Ovo svaki pravoslavni hrišćanin treba da zna - bez jedne stvari nije potpuna
VLADIČANSKO SLAVLJE U BEOGRADU: Mitropolit mileševski Atanasije svoj imendan pretvorio u praznik neba i zemlje
DA LI JE ZABRANJENO CELIVATI I DODIRIVATI IKONE ODMAH POSLE PRIČEŠĆA? Evo šta govore vernici, a šta kaže Crkva
SVETINJA KOJA ODUZIMA DAH: Slava manastira Svetog Jovana Bogoslova u Poganovu
Od prvog znaka krsta na ulazu do pričešća i izlaska iz hrama, svaki pokret ima svoje značenje – zašto su tišina, pažnja i unutrašnja sabranost ključni i šta vernici najčešće rade pogrešno, a da toga nisu ni svesni.
Sveti apostol Pavle podseća da Carstvo Božije "nije jelo ni piće" (Rimlj. 14,17), što znači da Bog ne može carstvovati u srcu koje je opterećeno prekomernim ugađanjem telu.
Protojerej Tarasije Zabudjko rasvetljava nedoumicu o kojoj se u parohijama najčešće govori tiho, objašnjavajući da se suština ove zabrane ne tiče vrednovanja žene, već svetosti mesta na kojem se savršava Bezkrvna Žrtva.
Suština liturgije je pričešće vernih istinitim telom i krvlju Gospoda Isusa Hrista u vidu hleba i vina.
U besedi za nedelju treće sedmice po Vaskrsu, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički govori o Mojseju, Muhamedu i prirodi kao osloncima koje mnogi prihvataju, ali ih stavlja pred potpuno drugačiji sud.
U jednoj od svojih pouka Svetogorac otkriva gde počinje gubitak unutrašnjeg mira i zašto se upravo tu krije prekretnica između rasutosti i molitvenog spokojstva.
Nakon požara koji je progutao unutrašnjost doma i pričinio veliku materijalnu štetu, vatrogasci su među gareži i urušenim stvarima pronašli potpuno očuvanu ikonu, dok je brza intervencija sprečila tragediju i omogućila da svi izađu bez povreda.
U vremenu kada se emocije potiskuju i tuga skriva, pouka velikog srpskog duhovnika 20. veka pomaže da pronađemo spokoj u duši i oslobodimo se negativnih posledica stresa i napetosti.
U Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja služena zaupokojena liturgija za Jovana Kneževića, uz prisustvo mitropolita Joanikija i brojnih vernika; emotivni oproštaj nastavljen molitvom i ispraćajem ka manastiru Kosijerevo.
Eparhija zagrebačko-ljubljanska ne ostavlja prostor za relativizaciju – traži odgovornost, upozorava na posledice i ukazuje da je pogođeno nešto mnogo dublje od same svetinje
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
Mitropolit dabrobosanski govori o odlasku mladih, tišini koja postaje opasna, zloupotrebi vlasti i prizorima iz Jerusalima koji bude nelagodu.
Za samo nekoliko nedelja smenjuju se Đurđevdan, Markovdan, Vasilije Ostroški, Spasovdan i niz drugih praznika, uz retka liturgijska poklapanja i gust raspored koji će mnogim porodicama promeniti uobičajene navike.
Razdvajamo autentično svedočanstvo o svetiteljki od mitova, uključujući i priču o navodnom susretu sa Staljinom, i otkrivamo kako je zaista izgledao njen život u vremenu progona i stradanja.
Sveti Nikolaj Ohridski i Žički objašnjava kako privlačne ideje i teorije mogu postati prostor u kome čovek gubi sigurnost duhovnog oslonca i ne primećuje trenutak kada se udaljava od onoga što smatra istinom.