KAKO IZGLEDA ISPOVEST: Ovo svaki pravoslavni hrišćanin treba da zna - bez jedne stvari nije potpuna
"Mnogi se ispovedaju, ali malo njih se kaje!”
Iako je ovo jedan od glavnih pravoslavnih praksi, mnogi vernici ne znaju ili se prave da znaju šta ona predstavlja
Na kraju liturgije se vernicima služi osvećen hleb - nafora. Iako je ovo jedan od glavnih pravoslavnih običaja, mnogi vernici ne znaju šta on znači.
To naravno ne znači da su manje verujući, ali mnogi hrišćanski običaji se prihvataju mehanički i ne zadire se u njihovu suštinu. Danas otkrivamo neke od njih.
Nafora je osvećen hleb koji se vernicima deli na kraju svete liturgije. To je podsećanje na prve hrišćanske večere ljubavi – agape, gde se posle bogosluženja zajedno večeralo, pevale se duhovne pesme i delila milostinja.
Prema rečima prote Vasilija Tomića pred svetu liturgiju sveštenik obavlja proskomidiju – pripremu za svetu Liturgiju. Iz pet hlebova, prosfora, vadi određene delove: iz prve uzima Agnec, što će biti samo telo Gospoda našeg Isusa Hrista:
- Po izvađenom Agnecu u putir uliva vino i vodu – što će postati, pretvaranjem na liturgiji, krv Hristova. Iz druge prosfore se uzima 'u čast i spomen preblagoslovene slavne Vladičice naše Bogorodice. Iz treće prosfore se vade čestice za devet činova svetiteljski. Iz četvrte za episkopa – vladiku – dotične eparhije i sve žive koje sveštenik u svojim molitvama ima, a iz pete, za pokojnike za koje se Bogu moli. Ostatak se deli, na kraju svete liturgije, vernom narodu.
"Rani hrišćani su živeli kao jedna porodica. "U naroda koji poverova beše jedno srce i jedna duša; i nijedan ne govoraše za imanje svoje da je njegovo, nego im sve beše zajedničko. Jer niko među njima ne beše u oskudici, pošto svi koji imadijahu njive ili kuće, prodavahu i donošahu novce od prodanoga, i polagahu pred noge apostolima i davaše se svakome prema potrebi koju je imao." (D.ap. 4, 32,34-35)
- Na lomljenju hleba, zajedničkim trpezama ljubavi, svetoj Tajni Evharistije, zasnovana je Crkva Hristova. To je danas hleb, nafora, koju uzimamo na kraju svete liturgije, završava duhovnik a piše SD.
Sveštenik Predrag Popović upozorava na praksu iznošenja nafore iz crkve koja se ustalila među ljudima. On kaže da je za iznošenje hleba koji je bio deo liturgije potreban blagoslov sveštenika.
- Bilo je zloupotreba gde su ljudi hteli da opogane Pričešće, to satanisti rade. Recimo, dođu i stave u usta i ne progutaju pričešće, nego ga posle pljunu i posle sa njime rade obrede i sve ostalo. Oni jadni nisu svesni šta rade, ili možda jesu svesni, ali nisu svesni koliko će to posledica imati po njih.
BONUS VIDEO: OVO JE ČUDOTVORNA IKONA MANASTIRA TUMANE: Pred Bogorodicom Kurskom se dešavaju čuda
"Mnogi se ispovedaju, ali malo njih se kaje!” Na praznik Svetog Atanasija Velikog, u hramu Svetog Save na Vračaru, liturgijsko sabranje okupilo je arhijereje iz više krajeva sveta, a duhovna poruka slavljenika dotakla je srca svih prisutnih: da živimo rukovođeni svetiteljskom mudrošću i božanskom ljubavlju. U mnogim hramovima šapatom se prenosi upozorenje da se ne ljubi ikona neposredno nakon primanja Svetih Tajni. Da li je to zaista crkveno pravilo ili samo lično tumačenje? Sveštenik Jevgenij Murzin daje jednostavan odgovor. Manastir Poganovo su 1499. godine oslikali umetnici iz severne Grčke, i ti prikazi se ubrajaju među najviša slikarska ostvarenja toga doba na Balkanu.
KAKO IZGLEDA ISPOVEST: Ovo svaki pravoslavni hrišćanin treba da zna - bez jedne stvari nije potpuna
VLADIČANSKO SLAVLJE U BEOGRADU: Mitropolit mileševski Atanasije svoj imendan pretvorio u praznik neba i zemlje
DA LI JE ZABRANJENO CELIVATI I DODIRIVATI IKONE ODMAH POSLE PRIČEŠĆA? Evo šta govore vernici, a šta kaže Crkva
SVETINJA KOJA ODUZIMA DAH: Slava manastira Svetog Jovana Bogoslova u Poganovu
Posle bogosluženja u jednom od najstarijih pravoslavnih hramova u Beogradu, patrijarh Porfirije podsetio da je misija Crkve da vodi ljude ka večnosti i preobražava svet blagodaću Hristovom, a ne da se svodi na trenutne društveno-političke ciljeve.
Kako se ponašati u crkvi da bi duša zaista bila spremna za susret sa Bogom — saveti jednog od najvećih pravoslavnih duhovnika 20. veka koji i danas pomažu vernom narodu širom vaseljene.
U crkvenom kalendaru, nedelja nije dan kada se "ne radi“ zato što je to zabranjeno, već zato što je posvećena višem cilju.
Obnovljena, svojevrsni je kulturni centar Prizrena koji u rekonstruisanom i adaptiranom atrijumu okuplja malobrojne Srbe iz Prizrena i mnoge raseljene Prizrence na dan slave grada, kao i mnoge hodočasnike carskog Prizrena.
Uloga muža i žene, nekada jasno određena u tradicionalnom hrišćanskom poretku, sve češće se prepliće i menja.
U pravoslavlju, vera nije puko prihvatanje određenih istina ili moralnih načela, već živi odnos sa Bogom, zajedništvo sa Njim kroz Crkvu, molitvu, svete tajne i svakodnevni podvig.
Sveti Nikolaj Ohridski i Žički podseća da Hristos nije zasijao tamo gde je lako verovati, već upravo u zemlji senke smrtne, gde ljudi najmanje očekuju spasenje.
U pravoslavlju molitva nije vezana za položaj tela ili vreme - ona je dar hrabrog i trezvenog srca, suza koje čuvamo u tajnosti i unutrašnji razgovor koji oblikuje dušu u svetlu vrlina.
Dok je Florida zakazala pogubljenje Kertisa Vindoma, čoveka sa intelektualnim teškoćama, upravo porodice žrtava traže milost, a Katolička crkva podseća da smrtna kazna ne donosi pravdu, već produbljuje patnju i krši dostojanstvo ljudskog života.
Opomena izrečena na liturgiji otvara pitanje koliko znamo da se u Crkvi ponašamo dostojno i koliko smo spremni da tišinu prinesemo Bogu kao svoj dar.
Neka Sveta Marina bude zaštitnica naših domova i naše dece. U veri i ljubavi da joj pevamо.
Sveštenik Goran Nuhanović otkrio je kako obična štićenica staračkog doma, pred odlazak s ovoga sveta, kroz ispovest i pričešće doživela viziju nebeske svetlosti i prizvala prisustvo svetitelja.
Iako nije bio prisutan na događaju u Gornjem Zaostru, iguman se našao među „odgovornima“, što crkveni krugovi ocenjuju kao otvoreni pritisak na sveštenstvo i verni narod.
Sveti Nikolaj Ohridski i Žički podseća da Hristos nije zasijao tamo gde je lako verovati, već upravo u zemlji senke smrtne, gde ljudi najmanje očekuju spasenje.
U pravoslavlju molitva nije vezana za položaj tela ili vreme - ona je dar hrabrog i trezvenog srca, suza koje čuvamo u tajnosti i unutrašnji razgovor koji oblikuje dušu u svetlu vrlina.