Čuveni onah manastira Optinska pustinja objašnjava zašto sitna razdražljivost, potreba da povredimo druge i beg od molitve nisu bezazlene slabosti karaktera, već alarm duše koji pravoslavna duhovnost shvata krajnje ozbiljno.
Možemo živeti okruženi ljudima, a da iz dana u dan ostajemo zarobljeni u napetosti, sitnoj mržnji, neobjašnjivoj razdražljivosti i neprekidnom unutrašnjem nemiru. Svađe izbijaju ni zbog čega, reči postaju oštre, a duša sve teža. Problem ne deluje duhovno, više liči na psihološki ili karakterološki lom. A ipak, jedno oštro i precizno zapažanje starca Ilije Optinskog pokazuje da se uzrok često krije dublje nego što želimo da priznamo.
Znaci duhovne uznemirenosti koje mnogi zanemaruju
- Znaci da je osoba pod uticajem demona uključuju stalnu napetost, iritaciju, nestrpljenje, odbojnost prema molitvi i stalnu želju za svađom, ponižavanjem i ‘ubadanjem’ drugoga. To uključuje i iznenadne izlive besa, uznemirujuće snove, agresivnu maštu, odbojnost prema ispovesti i nemogućnost smirenja čak i u malim stvarima - govorio je starac Ilija.
U ovih nekoliko rečenica sabran je potresan duhovni dijagnostički snimak čoveka današnjice. Ne govori se o "velikim" gresima koje je lako prepoznati, već o sitnim, svakodnevnim otrovima duše: nervozi koja postaje navika, rečenicama koje povređuju „usput“, odsustvu strpljenja koje se pravda umorom, begu od molitve pod izgovorom nedostatka vremena. Starac ne govori o demonima kao o apstraktnoj pojavi, već o stanju čovekovog srca koje gubi mir i sposobnost da primi blagodat. Posebno je snažna napomena o odbojnosti prema ispovesti – jer upravo to mesto razotkrivanja i isceljenja postaje najteže onome ko je iznutra već zarobljen.
Gde se zapravo vodi borba za čovekovu slobodu
Pravoslavno iskustvo uči da se duhovna borba ne vodi spektakularno, već tiho, u mislima, u navikama, u neizgovorenim impulsima. Zato i pouka starca Ilije deluje kao hladna voda na usijano čelo: ona ne optužuje spoljašnji svet, nego vraća odgovornost čoveku. Ako u sebi prepoznamo stalnu napetost, potrebu da povredimo, nemogućnost da se smirimo i pred najmanjim iskušenjem, tada pitanje više nije ko nas nervira, već od čega smo se udaljili. U tom prostoru, između gubitka mira i povratka molitvi, odvija se prava borba za čovekovu slobodu. I baš tu se odlučuje hoćemo li ostati zatočenici nemira ili će tišina savesti ponovo dobiti glas.
Reči svetitelja iz Grčke razotkrivaju najopasniju prevaru tame: đavo postaje moćan samo ako mu damo pravo i poverujemo u njegovu silu. Ali kada mu se suprotstavimo sa smirenjem i verom – on nestaje poput praha.
Jerej Ruske pravoslavne crkve, teolog i misionar u svojoj knjizi „Čuda i parabole Hristove“, detaljno opisuje duhovnu prirodu demonske opsednutosti i ističe da je jedini put izlečenja vera, molitva i post.
Paroh hrama Svetog Aleksandra Nevskog u Moskvi otkriva zašto uplašena deca gube poverenje u Boga i kako ljubav, molitva i nežan razgovor otvaraju put istinskoj veri.
Tokom liturgije sa arhijerejima iz Gruzije na Staroj Bežaniji, poglavar SPC ogolio je duhovne zamke savremenog čoveka, upozorio na strasti koje razaraju slobodu i jasno poručio šta je smisao vere.
Ako je Bog postao čovek i ako je materija u Hristu postala sredstvo spasenja, onda poštovanje sveštenih predmeta nije povratak paganskoj magiji, već svedočanstvo vere u osvećenje tvari, kaže otac Aleksandar.
U besedi o deci Božjoj Sveti Nikolaj Ohridski i Žički ukazuje na unutrašnje svedočanstvo koje, po hrišćanskom učenju, dolazi od Duha Svetoga i otkriva čoveku njegov identitet i pripadnost.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Svetog cara Konstantina i caricu Jelenu i po starom i Svetog Lukilijana i sa njim postradale po novom kalendaru. Katolici obeležavaju Svetog Karla Lvangenskog, dok muslimani i Jevreji nemaju univerzalno priznat veliki praznik.
Pouka ruskog svetitelja pokazuje da se promena ne dešava naglo, već u trenutku kada čovek prestane da opravdava slabost i počne da joj se suprotstavlja malim, ali doslednim unutrašnjim otporom.
Posle 15 godina postupka, Strazbur je utvrdio da je Turska prekršila prava klirika i osporio tumačenje Lozanskog sporazuma, što može uticati i na druge slučajeve u Istanbulu.
Kimberli Gilfojl, nekadašnja voditeljka i tužiteljka, primila je svetinju sa Atosa u gestu koji je u prvi plan stavio duhovnu simboliku, a ne protokol i funkciju.
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Iguman manastira Rukumija naglašava moć molitve, posta i pokajanja, upozorava na opasnost roditeljskih kletvi i objašnjava kako priprema za svetu tajnu pričešća donosi duhovni mir i blagodat.
Ako je Bog postao čovek i ako je materija u Hristu postala sredstvo spasenja, onda poštovanje sveštenih predmeta nije povratak paganskoj magiji, već svedočanstvo vere u osvećenje tvari, kaže otac Aleksandar.
U besedi o deci Božjoj Sveti Nikolaj Ohridski i Žički ukazuje na unutrašnje svedočanstvo koje, po hrišćanskom učenju, dolazi od Duha Svetoga i otkriva čoveku njegov identitet i pripadnost.
Pouka ruskog svetitelja pokazuje da se promena ne dešava naglo, već u trenutku kada čovek prestane da opravdava slabost i počne da joj se suprotstavlja malim, ali doslednim unutrašnjim otporom.
Odmah nakon praznika Silaska Svetog Duha na apostole, Duhovska sedmica donosi liturgijsko razrešenje i otvara vreme u kojem se naglasak sa odricanja premešta na zahvalnost, radost i praznični karakter.
Iz manastira Vatoped dopremljene su dodatne osveštane trakice, pa će svi vernici koji dolaze u Hram Svetog Save, nakon poklonjenja Časnom pojasu, moći da prime ovaj blagoslov.
Otvarajući predavanje igumana Jefrema, patrijarh srpski saopštio blagu vest da se boravak Časnog pojasa produžava zbog velikog broja vernika koji danima pristižu iz cele Srbije i regiona.
Od ranog jutra kolone vernika slivale su se ka tumanskoj svetinji na presvlačenje moštiju Svetog Zosima, dok je posle liturgije ogromna litija krenula kroz šumu ka isposnici svetitelja.
Dok su se dizali prvi ustanički barjaci, u župskom selu Kožetin podignuta je svetinja oko koje su se isplele legende, istorijske bitke i sećanje na vreme kada je gradnja pravoslavnog hrama predstavljala mnogo više od verskog čina.
Od predanja o isceljenjima do istorijskih veza sa Svetim Savom i knezom Lazarom, šef Kabineta patrijarha Porfirija otkriva zbog čega je dolazak Časnog pojasa postao jedan od najznačajnijih duhovnih događaja poslednjih godina.
Dok se formiraju dugi redovi vernika ispred Hrama Svetog Save, zaštitnik građana upozorava da vređanje na njihov račun prelazi granicu slobode govora i predstavlja povredu ljudskog dostojanstva.