Na praznik Svetog Atanasija Velikog, u hramu Svetog Save na Vračaru, liturgijsko sabranje okupilo je arhijereje iz više krajeva sveta, a duhovna poruka slavljenika dotakla je srca svih prisutnih: da živimo rukovođeni svetiteljskom mudrošću i božanskom ljubavlju.
U svetlosti liturgijskog sjaja i molitvene tišine, na praznik Svetog Atanasija Velikog, 15. maja 2025. godine, mitropolit mileševski g. Atanasije proslavio je svoj imendan u Beogradu, u hramu Svetog Save na Vračaru. Taj sveti dan, osvetljen blagodaću i saborskim duhom, postao je most između Nebeskog Jerusalima i Crkve Božje na zemlji.
Foto: Eparhija mileševska
Doček vladike ispred crkve Svetog Save
Svetu liturgiju, koja je bila srce imendanskog sabranja, služio je mitropolit kanadski Mitrofan, a sasluživali su mitropolit mileševski Atanasije, mitropolit zahumsko-hercegovački i primorsko-stonski Dimitrije, episkop buenosajreski i južnocentralnoamerički Kirilo, kao i više sveštenoslužitelja.
Nakon što je na oltaru prinesena bezkrvna Žrtva, a verni narod pristupio Svetoj Čaši, osveštani su slavski darovi i prelomljen je slavski kolač – blagoslovena veza između domaćina i svetitelja zaštitnika, između vremena i večnosti. U toj molitvenoj atmosferi mitropolit Atanasije obratio se sabranima, izgovarajući reči koje ne dolaze samo iz uma, već iz srca u kojem prebiva Gospod:
Foto: Eparhija mileševska
liturgiju je služio mitropolit Mitrofan, a sasluživali su mitropolit Atanasije, mitropolit Dimitrije, episkop Kirilo, kao i više sveštenoslužitelja.
– Danas je dan približavanja, objedinjavanja Nebeske i zemaljske Crkve – rekao je mitropolit, opisujući tajnu Liturgije i slave kao istinskog susreta s Bogom i Svetima. Istakao je da se na praznik svog nebeskog zaštitnika, Svetog Atanasija Velikog, osećamo bližima svima onima koje Crkva neprestano pominje – ljudima koji su svojim životima posvedočili Carstvo Božije još ovde, na zemlji.
Govoreći o svom nebeskom zaštitniku, Svetom Atanasiju, vladika mileševski podsetio je da se ovaj veliki otac Crkve nikada nije nazivao velikim, već je uvek ukazivao na veličinu drugih, pre svega Svetog Antonija Velikog. U tom smeru i današnji slavljenik vodi verne – ne ka sebi, već ka svetlosti koja se ogleda u životima svetitelja, a kroz njih i u Hristu, jedinom istinskom Svetlu.
– Želimo da se priključimo toj zajednici i njihovoj mudrosti, božanskoj, da živimo i budemo rukovođeni – poručio je mitropolit, ostavljajući prisutnima jasan i dubok poziv: da život ne živimo samostalno i razuđeno, već kao deo jedne velike zajednice ljubavi, mudrosti i vere.
U vremenu kada se tišina često gubi u buci sveta, ovakvi dani, obasjani liturgijskim smirenjem, podsećaju nas da Crkva nije samo građevina, niti samo događaj – već živa zajednica u kojoj se, kroz Svetu liturgiju i učešće u Tajnama, večnost susreće sa vremenom, a čovek sa Bogom.
Foto: Eparhija mileševska
Vladika Mitrofan osveštao je slavske darove
Imendan mitropolita Atanasija tako je postao ne samo njegovo lično slavlje, već praznik celokupne Crkve – jer svaka liturgijska radost, kada se sabira u Hristu, postaje radost svih.
Na Nedelju mironosica, Srbi, Rusi i Dominikanci zajedno su se okupili na bogosluženju u Punta Kani, u hramu čiju je izgradnju blagoslovio blaženopočivši mitropolit Amfilohije, a koji postaje duhovni oslonac pravoslavnih na egzotičnom tlu.
Svečano praznično bdenije i duhovno nadahnuta akademija, služeni uoči spomena na Spaljivanje moštiju Svetog Save, sabrali su episkope, bogoslove, vojne učenike, profesore i verni narod pod svodove najvećeg pravoslavnog hrama, potvrđujući neprolaznu snagu svetosavskog zaveta.
Na praznični dan mitropolit Fotije služio je arhijerejsku liturgiju i osvetio novopodignuti hram u Borogovu, u Republici Srpskoj, poručivši da pravoslavlje mora ostati svetlost srpskog naroda u vremenu duhovne tame.
Na dan kada Prijepolje slavi slavu Sabornog hrama, praznik Ostroškog Čudotvorca pretvorio se u dirljiv prikaz vere, zajedništva i nade – od liturgije i rukopoloženja, preko litije, pa sve do večeri ispunjene guslama, pesmom i trpezom ljubavi.
Otac Dejan Krstić objasnio je i istorijsko poreklo crkvenih zapovesti, navodeći da je reč o pravilima koja su se razvijala kroz različite tradicije i crkvenu praksu.
Mitropolit bački Irinej, rođen kao Mirko Bulović 1947. godine u Stanišiću, decenijama zauzima značajno mesto u crkvenom životu i bogoslovskom radu Srpske pravoslavne crkve.
Iz srpske svetinje ukazuju na razliku između prvobitnih navoda o šest srušenih objekata i podataka sa terena o najmanje devet porušenih kuća, uz salu Svete Trojice koja je godinama bila mesto okupljanja meštana.
Sabrat Osovice upokojio se svega nekoliko sati nakon što je služio Svetu božanstvenu liturgiju, a njegov monaški i sveštenički put bio je neraskidivo vezan za ovu svetinju.
U vatrenoj stihiji na Vračaru dugogodišnji upravnik Patrijaršijskog dvora zadobio je opekotine na oko 30 odsto tela i teško oštećenje pluća usled udisanja dima
Pravoslavno učenje podseća da čovek ne bi trebalo da vrednuje život samo kroz ono što poseduje i postiže, već i kroz odnos prema bližnjima, sopstvenim postupcima i Bogu.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Na praznik Uspenja Presvete Bogorodice u drevnoj svetinji služena je sveta liturgija, a nakon pričešća usledili su praznični litijski ophod i osvećenje slavskih darova.
Praznik Svetih prebilovačkih i ostalih hercegovačkih mučenika okupio je Crkvu i narod u selu koje je prošlo kroz najteža iskušenja 1941. godine, ali je iz pepela ponovo vaskrslo kao simbol vere, nade i nepokolebljivog pamćenja.
Nakon pomena postradalima na Kosovu polju i vojnicima sa Sočanskog fronta, episkop je govorio o smislu sećanja na junake, ljubavi prema bližnjima i značaju očuvanja svetinja za buduće naraštaje.
Otac Dejan Krstić objasnio je i istorijsko poreklo crkvenih zapovesti, navodeći da je reč o pravilima koja su se razvijala kroz različite tradicije i crkvenu praksu.
Mitropolit bački Irinej, rođen kao Mirko Bulović 1947. godine u Stanišiću, decenijama zauzima značajno mesto u crkvenom životu i bogoslovskom radu Srpske pravoslavne crkve.
Pravoslavno učenje podseća da čovek ne bi trebalo da vrednuje život samo kroz ono što poseduje i postiže, već i kroz odnos prema bližnjima, sopstvenim postupcima i Bogu.