Duhovni život u pravoslavlju nije put ka samopotvrđivanju, već proces osvešćivanja sopstvenih granica i slabosti.
U vremenu u kojem se individualizam gotovo bezuslovno slavi, a samopouzdanje i lična snaga ističu kao ključ uspeha, pravoslavna duhovnost nudi radikalno drugačiji pogled na čoveka i njegovo mesto u svetu.
U središtu tog pogleda nalazi se ideja da egoizam nije snaga, već slabost; da samodovoljnost nije vrlina, već rana duše koja čoveka odvaja od Boga i bližnjih.
Pravoslavno poimanje čoveka duboko je ukorenjeno u svesti o njegovoj nemoći bez Božje pomoći. Čovek, prema Svetim ocima, nije stvoren da bude sam sebi oslonac. On je biće zajednice, kako sa drugim ljudima, tako i sa Bogom.
Egoizam, sa druge strane, podstiče suprotan pravac: zatvara čoveka u njegove misli, planove, ambicije i očekivanja, hraneći iluziju da može sve sopstvenim snagama.
Tanjug
Episkop Aleksej
Duhovni život u pravoslavlju nije put ka samopotvrđivanju, već proces osvešćivanja sopstvenih granica i slabosti. To je put poniznosti i prepoznavanja svoje zavisnosti od Boga. Egoizam taj put prekida, zamagljuje čovekovu sposobnost da vidi istinu o sebi i svetu oko sebe. Čovek prestaje da traži Boga, jer veruje da mu više nije potreban.
U tom duhovnom stanju, često tek kroz bol i patnju dolazi do preokreta. Pravoslavno iskustvo vekovima svedoči da Gospod, iz ljubavi prema čoveku, dopušta tugu, nespokoj i životne udarce — ne kao kaznu, već kao poziv na povratak.
Tada egoizam, koji je dotad davao osećaj moći, postaje izvor bola jer se ne ostvaruju očekivanja, jer svet ne odgovara ličnim željama i planovima. I tek tada, često iz duboke slabosti, čovek se okreće onome, koga je zaboravio.
Freepik
Gordima je tuga lek
O ovome duboko i jasno govori vikarni episkop hvostanski Aleksej, osvrćući se na tugu i tegobu koje mnogi doživljavaju kao negativne pojave, a koje u duhovnom smislu imaju poseban značaj:
- Tegoba i tuga, ako ne prelaze u očajanje, vrlo su spasonosne za nas. Gospod ih dopušta da bi nas izlečio od egoizma, da nas izleči od duhovne hladnoće i želje da sve sami učinimo. Često mi razmišljamo o tome da smo jaki i da možemo puno toga.
Otac Aleksej kaže da je čovek najslabiji zapravo kad pomisli da je najjači.
- A kad prizna da je slab, on priziva Gospoda u pomoć i tako postaje jak. E, u slučaju kad čovek oseti da je jak sam po sebi i kad udari glavom u zid, shvati da je negde omašio. Nije mu se ispunila želja, povređen mu je ego i onda se, ipak, seti Gospoda. To je ta tuga koju Gospod dopušta na čoveka, da oseti da je zaista sam i slab, dok ne prizove Gospoda u pomoć.
Ako volimo sebe i služimo sebi, mi onda ne možemo da služimo Bogu. I to je uzrok svih naših stradanja, stramputica i padanja, ističe protojerej-stavrofor profesor dr Vladimir Stupar.
Pravoslavna crkva ne govori o gordosti samo kao o pogrešnom stavu, već kao o smrtnom grehu - duhovnom stanju koje, ako se ne leči, vodi čoveka ka propasti.
Na Belom kamenu iznad metohijske ravnice čuva se priča o srednjovekovnom čudu, starim rukopisima koji su stigli do Sankt Peterburga, ikonama iz različitih epoha i monahinjama koje danas čuvaju ovu svetinju.
Nekada se kuvao bez mnogo komplikovanja, od namirnica koje su bile pri ruci, a upravo spoj povrća, začina i kremastog završetka daje mu poseban karakter.
U vreme cara Prova Trofim i Savatije odbili su da učestvuju u obredu posvećenom Apolonu, dok je senator Dorimedont zbog svoje vere podelio njihovo stradanje.
Razgovor u Novom Sadu obuhvatio je i pitanje vrednosti koje mladi usvajaju tokom školovanja, kao i budućnost visokoškolske ustanove koja bi nosila ime prvog srpskog arhiepiskopa.
U vremenu unutrašnjeg pritiska i nevidljivih lomova, pravoslavno učenje otkriva dve potpuno suprotne duhovne sile koje deluju gotovo isto, ali vode u različitim pravcima.
U besedi za 18. sedmicu po Duhovima, svetitelj podseća na Hristove reči „Ja sam vaskrsenje i život“ i govori o razlici između nade u buduće vaskrsenje tela i potrebe da se unutrašnji život probudi još ovde, dok za to imamo vremena.
Da li je dovoljno da čoveku bude žao zbog učinjenog ili se od njega traži mnogo dublja promena? Svetogorski starac ukazuje gde počinje istinsko preobraženje i čemu ono vodi.
Na Belom kamenu iznad metohijske ravnice čuva se priča o srednjovekovnom čudu, starim rukopisima koji su stigli do Sankt Peterburga, ikonama iz različitih epoha i monahinjama koje danas čuvaju ovu svetinju.
Posle razaranja 2004. godine, u Prizren su se vratili učenici, nastava i crkveno pojanje, a obnovljeni kompleks danas ponovo služi svojoj prvobitnoj nameni.
Crkva Pokrova Presvete Bogorodice podignuta je na mestu za koje predanje kaže da je kneginja Milica na njemu podigla oltar u spomen na kosovske junake, a sada je dobila dar koji treba da traje generacijama.
U besedi za 18. sedmicu po Duhovima, svetitelj podseća na Hristove reči „Ja sam vaskrsenje i život“ i govori o razlici između nade u buduće vaskrsenje tela i potrebe da se unutrašnji život probudi još ovde, dok za to imamo vremena.
Da li je dovoljno da čoveku bude žao zbog učinjenog ili se od njega traži mnogo dublja promena? Svetogorski starac ukazuje gde počinje istinsko preobraženje i čemu ono vodi.