Duhovni život u pravoslavlju nije put ka samopotvrđivanju, već proces osvešćivanja sopstvenih granica i slabosti.
U vremenu u kojem se individualizam gotovo bezuslovno slavi, a samopouzdanje i lična snaga ističu kao ključ uspeha, pravoslavna duhovnost nudi radikalno drugačiji pogled na čoveka i njegovo mesto u svetu.
U središtu tog pogleda nalazi se ideja da egoizam nije snaga, već slabost; da samodovoljnost nije vrlina, već rana duše koja čoveka odvaja od Boga i bližnjih.
Pravoslavno poimanje čoveka duboko je ukorenjeno u svesti o njegovoj nemoći bez Božje pomoći. Čovek, prema Svetim ocima, nije stvoren da bude sam sebi oslonac. On je biće zajednice, kako sa drugim ljudima, tako i sa Bogom.
Egoizam, sa druge strane, podstiče suprotan pravac: zatvara čoveka u njegove misli, planove, ambicije i očekivanja, hraneći iluziju da može sve sopstvenim snagama.
Tanjug
Episkop Aleksej
Duhovni život u pravoslavlju nije put ka samopotvrđivanju, već proces osvešćivanja sopstvenih granica i slabosti. To je put poniznosti i prepoznavanja svoje zavisnosti od Boga. Egoizam taj put prekida, zamagljuje čovekovu sposobnost da vidi istinu o sebi i svetu oko sebe. Čovek prestaje da traži Boga, jer veruje da mu više nije potreban.
U tom duhovnom stanju, često tek kroz bol i patnju dolazi do preokreta. Pravoslavno iskustvo vekovima svedoči da Gospod, iz ljubavi prema čoveku, dopušta tugu, nespokoj i životne udarce — ne kao kaznu, već kao poziv na povratak.
Tada egoizam, koji je dotad davao osećaj moći, postaje izvor bola jer se ne ostvaruju očekivanja, jer svet ne odgovara ličnim željama i planovima. I tek tada, često iz duboke slabosti, čovek se okreće onome, koga je zaboravio.
Freepik
Gordima je tuga lek
O ovome duboko i jasno govori vikarni episkop hvostanski Aleksej, osvrćući se na tugu i tegobu koje mnogi doživljavaju kao negativne pojave, a koje u duhovnom smislu imaju poseban značaj:
- Tegoba i tuga, ako ne prelaze u očajanje, vrlo su spasonosne za nas. Gospod ih dopušta da bi nas izlečio od egoizma, da nas izleči od duhovne hladnoće i želje da sve sami učinimo. Često mi razmišljamo o tome da smo jaki i da možemo puno toga.
Otac Aleksej kaže da je čovek najslabiji zapravo kad pomisli da je najjači.
- A kad prizna da je slab, on priziva Gospoda u pomoć i tako postaje jak. E, u slučaju kad čovek oseti da je jak sam po sebi i kad udari glavom u zid, shvati da je negde omašio. Nije mu se ispunila želja, povređen mu je ego i onda se, ipak, seti Gospoda. To je ta tuga koju Gospod dopušta na čoveka, da oseti da je zaista sam i slab, dok ne prizove Gospoda u pomoć.
Ako volimo sebe i služimo sebi, mi onda ne možemo da služimo Bogu. I to je uzrok svih naših stradanja, stramputica i padanja, ističe protojerej-stavrofor profesor dr Vladimir Stupar.
Pravoslavna crkva ne govori o gordosti samo kao o pogrešnom stavu, već kao o smrtnom grehu - duhovnom stanju koje, ako se ne leči, vodi čoveka ka propasti.
Iguman Arsenije kroz poređenje sa svetiteljem iz Amerike upozorava da se duhovno stanje ne skriva - ono se oseti i onda kada mnogi misle da ga niko ne primećuje.
Jedinstvena kombinacija ječma, pasulja, povrća i dimljenog mesa vraća nas u kuhinje naših predaka, čuvajući duh starih domaćinstava i porodične molitve kroz generacije.
Nekada nezaobilazna na prazničnim trpezama, ova poslastica se pravila sa strpljenjem i ljubavlju — donosimo autentičan recept koji će vaš dom ispuniti toplinom i mirisom svečanosti.
Iguman Arsenije kroz poređenje sa svetiteljem iz Amerike upozorava da se duhovno stanje ne skriva - ono se oseti i onda kada mnogi misle da ga niko ne primećuje.
Iguman Arsenije kroz poređenje sa svetiteljem iz Amerike upozorava da se duhovno stanje ne skriva - ono se oseti i onda kada mnogi misle da ga niko ne primećuje.
Skoro tri decenije ovaj zanatlija iz Ježevice izrađuje voštanice po manastirskom predanju, učeći nas da se prava sveća ne stvara mašinom, već strpljenjem, iskustvom i verom koja se ne gasi ni kada plamen dogori.
Na manastirskom imanju, nakon požara i decenija bez uzgoja, bratstvo uz pomoć svetogorskih monaha i molitvu igumana Metodija obnavlja poljoprivrednu tradiciju, dajući novi život ekonomiji i duhovnom životu manastira.
U manastiru Mrkonjići, samo nekoliko metara od ulaza u hram, stoji košćela stara više od četiri veka - mesto gde se susreću vera, predanje i čudo prirode.