Duhovni život u pravoslavlju nije put ka samopotvrđivanju, već proces osvešćivanja sopstvenih granica i slabosti.
U vremenu u kojem se individualizam gotovo bezuslovno slavi, a samopouzdanje i lična snaga ističu kao ključ uspeha, pravoslavna duhovnost nudi radikalno drugačiji pogled na čoveka i njegovo mesto u svetu.
U središtu tog pogleda nalazi se ideja da egoizam nije snaga, već slabost; da samodovoljnost nije vrlina, već rana duše koja čoveka odvaja od Boga i bližnjih.
Pravoslavno poimanje čoveka duboko je ukorenjeno u svesti o njegovoj nemoći bez Božje pomoći. Čovek, prema Svetim ocima, nije stvoren da bude sam sebi oslonac. On je biće zajednice, kako sa drugim ljudima, tako i sa Bogom.
Egoizam, sa druge strane, podstiče suprotan pravac: zatvara čoveka u njegove misli, planove, ambicije i očekivanja, hraneći iluziju da može sve sopstvenim snagama.
Tanjug
Episkop Aleksej
Duhovni život u pravoslavlju nije put ka samopotvrđivanju, već proces osvešćivanja sopstvenih granica i slabosti. To je put poniznosti i prepoznavanja svoje zavisnosti od Boga. Egoizam taj put prekida, zamagljuje čovekovu sposobnost da vidi istinu o sebi i svetu oko sebe. Čovek prestaje da traži Boga, jer veruje da mu više nije potreban.
U tom duhovnom stanju, često tek kroz bol i patnju dolazi do preokreta. Pravoslavno iskustvo vekovima svedoči da Gospod, iz ljubavi prema čoveku, dopušta tugu, nespokoj i životne udarce — ne kao kaznu, već kao poziv na povratak.
Tada egoizam, koji je dotad davao osećaj moći, postaje izvor bola jer se ne ostvaruju očekivanja, jer svet ne odgovara ličnim željama i planovima. I tek tada, često iz duboke slabosti, čovek se okreće onome, koga je zaboravio.
Freepik
Gordima je tuga lek
O ovome duboko i jasno govori vikarni episkop hvostanski Aleksej, osvrćući se na tugu i tegobu koje mnogi doživljavaju kao negativne pojave, a koje u duhovnom smislu imaju poseban značaj:
- Tegoba i tuga, ako ne prelaze u očajanje, vrlo su spasonosne za nas. Gospod ih dopušta da bi nas izlečio od egoizma, da nas izleči od duhovne hladnoće i želje da sve sami učinimo. Često mi razmišljamo o tome da smo jaki i da možemo puno toga.
Otac Aleksej kaže da je čovek najslabiji zapravo kad pomisli da je najjači.
- A kad prizna da je slab, on priziva Gospoda u pomoć i tako postaje jak. E, u slučaju kad čovek oseti da je jak sam po sebi i kad udari glavom u zid, shvati da je negde omašio. Nije mu se ispunila želja, povređen mu je ego i onda se, ipak, seti Gospoda. To je ta tuga koju Gospod dopušta na čoveka, da oseti da je zaista sam i slab, dok ne prizove Gospoda u pomoć.
Ako volimo sebe i služimo sebi, mi onda ne možemo da služimo Bogu. I to je uzrok svih naših stradanja, stramputica i padanja, ističe protojerej-stavrofor profesor dr Vladimir Stupar.
Pravoslavna crkva ne govori o gordosti samo kao o pogrešnom stavu, već kao o smrtnom grehu - duhovnom stanju koje, ako se ne leči, vodi čoveka ka propasti.
Pravoslavno učenje podseća da čovek ne bi trebalo da vrednuje život samo kroz ono što poseduje i postiže, već i kroz odnos prema bližnjima, sopstvenim postupcima i Bogu.
Prema hrišćanskom učenju, čovek je pozvan da čuva svoj jezik od zlih reči, osude i proklinjanja, a roditeljska ljubav ne bi trebalo da se pretvori u ponižavanje i osuđivanje deteta.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Peticija je predata crnogorskim državnim zvaničnicima, dok istorijski navodi i pismo mitropolita Amfilohija svedoče o starom hramu Svete Trojice i litijskoj tradiciji koja je vekovima okupljala vernike na vrhu Rumije.
Pravoslavno učenje podseća da čovek ne bi trebalo da vrednuje život samo kroz ono što poseduje i postiže, već i kroz odnos prema bližnjima, sopstvenim postupcima i Bogu.
Prema hrišćanskom učenju, čovek je pozvan da čuva svoj jezik od zlih reči, osude i proklinjanja, a roditeljska ljubav ne bi trebalo da se pretvori u ponižavanje i osuđivanje deteta.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
U vremenu unutrašnjeg pritiska i nevidljivih lomova, pravoslavno učenje otkriva dve potpuno suprotne duhovne sile koje deluju gotovo isto, ali vode u različitim pravcima.
Pravoslavno učenje podseća da čovek ne bi trebalo da vrednuje život samo kroz ono što poseduje i postiže, već i kroz odnos prema bližnjima, sopstvenim postupcima i Bogu.
Prema hrišćanskom učenju, čovek je pozvan da čuva svoj jezik od zlih reči, osude i proklinjanja, a roditeljska ljubav ne bi trebalo da se pretvori u ponižavanje i osuđivanje deteta.
Pravoslavno učenje podseća da čovek ne bi trebalo da vrednuje život samo kroz ono što poseduje i postiže, već i kroz odnos prema bližnjima, sopstvenim postupcima i Bogu.