OVIM SE UNIŠTAVA SVAKA KLETVA: Sveti Ignjatije Brjančaninov kaže da boljeg oružja protiv nje nema
Smiren čovek ne traži da bude iznad drugih, ne bori se da dokaže sebe – jer zna da je prava snaga u Božijoj volji, a ne u ljudskoj samovolji.
Smirenje je temelj duhovnog života, štit od gordosti i uslov za istinsku bliskost s Bogom.
U pravoslavlju se smirenje ne smatra tek jednom od vrlina, već se uzdiže kao najviša i najvažnija. Njena vrednost nije simbolična niti apstraktna, već duboko konkretna i duhovno presudna.
Smirenje je temelj duhovnog života, štit od gordosti i uslov za istinsku bliskost s Bogom.
Koliko je ova vrlina dragocena i duhovno silna, svedoče mnogi oci i podvižnici, a među njima je bio i Nikon Svetogorac koji je upozoravap da se đavo ne boji ni našeg znanja ni naših dela, jer ih sam ima više – ali smirenja nema i ne može ga imati. Upravo zato se njega jedino i plaši.
- Braćo i sestre, znate li vi da se đavo ne boji ni našeg uma, ni našeg znanja. On ih ima više. On se ne boji čak ni naših dobrih dela. On ih ima više. Samo jednu vrlinu on nema i ona ga ubija, a nas spašava.
Ta vrlina je – smirenje. Bez nje, kaže otac Nikon, čak i ono što izgleda kao podvig može biti zamka. Lično svedoči kako je, u jednom trenutku duhovnog rasta, nesvesno pao u gordost:
- Jednom sam, dostigavši nešto, gordo pošao svom starcu. On je, videvši me, odmah shvatio da sam skliznuo, i ne dočekavši moje reči rekao: "Zašto se mi tako gordimo, sine? Kakvim delima se gordimo? Time što postimo, malo jedemo? Đavo posti više od nas – nikada ne jede. Time što ne spavamo noću? Đavo bdi više od nas – nikada ne spava. Time što se uzdržavamo? Đavo je devstveniji od nas: čak i da hoće da bludniči, ne može – on nema telo.“ - pričao je starac Nikon.
Ove reči, priznaje otac Nikon, bile su mu šokantne. Jer ako sve vrline koje stičemo đavo već ima, u čemu je onda naša prednost?
- Kakve god vrline da posedujemo, đavo ih takođe poseduje. Kakve god vrline da zadobijemo, te vrline koje je đavo imao dok je bio arhangel – mi nikad nećemo zadobiti. I sve će one biti protraćene. Zašto? Zato što njemu nedostaje jedna vrlina. Mi smo dužni da se staramo da zadobijemo onu vrlinu da bi se spasili.
Đavo, kaže Nikon, ne iskušava čoveka samo grehovima. Naprotiv - još opasnije, on ga iskušava upravo vrlinama.
- Grehe mi vidimo i možemo ih izbeći. Ali za vrline se borimo da ih zadobijemo.
Kaže da će ti đavo upravo zato pomoći da postiš, gradiš hramove, jer zna da će to čoveka pogorditi, a samim tim će čovek i pasti i sve izgubiti.
Zato otac Nikon zaključuje bez oklevanja:
- Mi moramo ovladati tom vrlinom koju on nema. Moramo biti smireni.
Smiren čovek ne traži da bude iznad drugih, ne bori se da dokaže sebe – jer zna da je prava snaga u Božijoj volji, a ne u ljudskoj samovolji. Jedan od ozbiljnih uticaja koje đavo može imati na čoveka jeste stanje duhovne tame koje se u savremenom jeziku može prepoznati kao depresija. U praksi, poslušnost pomaže čoveku da se oslobodi egoizma i samovolje. Kroz nju se uči smirenje, vera i poverenje. Pravoslavna crkva ne govori o gordosti samo kao o pogrešnom stavu, već kao o smrtnom grehu - duhovnom stanju koje, ako se ne leči, vodi čoveka ka propasti.
OVIM SE UNIŠTAVA SVAKA KLETVA: Sveti Ignjatije Brjančaninov kaže da boljeg oružja protiv nje nema
KAKO SE NESVESNO UHVATIMO ZA ĐAVOLA I POČNEMO DA PROPADAMO: Otac Vasilije otkriva kako se samouništavamo i čime
SAMO SE OVAKO UNIŠTAVA MOĆ ĐAVOLA! Arhimandrit Pavel Gruzdev otkiva da boljeg leka nema
OVO JE GREH KOJEM SE BOG NAJVIŠE PROTIVI: Arhimandrit Petar kaže da ništa ne uništava ljude kao to!
Pravoslavlje uči da ne očekujemo život bez bola, već život u kojem bol ima smisao.
Božja volja nije uvek u skladu s našim željama, ali je uvek za naše dobro.
U besedi Svetog Nikolaja Ohridskog i Žičkog za ponedeljak 7. sedmice po Vaskrsu otkriva se zašto čovek često zaboravlja Boga upravo onda kada mu u životu sve ide dobro.
Dok se porodični razgovori sve češće svode na obaveze i ekran, jedna pouka starca Pajsija Svetogorca otvara pitanje koje mnogi izbegavaju: šta ostaje od vere kada se prestane živeti, prenositi i ponavljati u svakodnevici?
Hrišćanski život nije obećanje da će čovek biti pošteđen muka, naprotiv.
Dok Crkva slavi Svetog Kirila i Metodija, patrijarhu moskovskom i cele Rusije upućene su čestitke koje su otvorile pitanje uloge vere u očuvanju društvenog jedinstva i kulturnog kontinuiteta u Rusiji.
Od Vaznesenjske crkve do Hrama Svetog Save slivala se nepregledna reka vernog naroda, dok je jedna od najvećih svetinja pravoslavlja prvi put posle više vekova proneta ulicama prestonice.
Čudotvorni pojas svečano je dočekan u porti Vaznesenjske crkve u Beogradu, uz najviše crkvene počasti i more vernika koje je ispunilo centar prestonice.
Rukopisi, ikone i predmeti iz Hilandara, ali i potpuno nova postavka u srcu prestonice, donose drugačiji pogled na jednu od najvažnijih ličnosti srpske istorije - Svetog Savu.
Svečani početak Sabora označen je nakon liturgije tradicionalnim "prizivom Duha Svetog" u kripti Hrama Svetog Save.
Mnogi duhovnici govorili su da nijedna molitva ne ostavlja takav trag na čovekovu dušu kao iskreno čitanje psalama.
Patrijarh moskovski i sve Rusije poručio je da sveta braća Slovenima nisu donela samo pismo, već dostojanstvo, kulturu i mogućnost da Hrista čuju na svom jeziku u vreme kada su ih mnogi smatrali ljudima drugog reda.
Crkva Hrista Kralja u Morzmahejmu sada menja svoju namenu, dok prodaja ovog objekta otvara pitanje šta se dešava sa građevinama koje gube svoju prvobitnu ulogu i sve teže nalaze novu funkciju u lokalnim zajednicama.