OVO NE ČINITE, MA ŠTA DA SE DEŠAVA: Mudrost patrijarha Pavla, koja mu je spasila život od preterne brige
Pouka koju treba da primenimo, i na taj način olakšamo sebi um od nepotrebnih opterećenja.
Ranjen, prekriven telima, Ljuban Jednak uspeo je da se izvuče iz hrpe mrtvih, pobegne i uđe u istoriju.
U dugom životu patrijarha Pavla, poznatog po svojoj skromnosti i dostojanstvu, zabeležen je samo jedan trenutak kada je on, kao poglavar Srpske pravoslavne crkve, nekome poljubio ruku. Taj čovek bio je Ljuban Jednak –čovek teške sudbine iz Gline.
Ljuban Jednak bio je jedini preživeli svedok jednog od najmonstruoznijih zločina u Drugom svetskom ratu – pokolja u pravoslavnoj crkvi u Glini, koji su počinile ustaše krajem jula i početkom avgusta 1941. godine.
U crkvi Rođenja Presvete Bogorodice, u tadašnjoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, pripadnici ustaškog režima zaklali su ukupno 1.764 Srba, mahom muškaraca iz sela sa područja Banije i Korduna. Ljuban Jednak je jedini preživeo taj zločin – ranjen, prekriven telima, uspeo je da se izvuče iz hrpe mrtvih i pobegne.

Kasnije je bio ključni svedok na suđenjima Ajloziju Stepencu i Andriji Artukoviću, ministru unutrašnjih poslova NDH, kojem je svedočio o zločinu u Glini.
Nakon rata, živeo je tiho i povučeno, kao i većina Krajišnika. A onda, 1995. godine, ponovo je prognan – ovog puta u zločinačkoj operaciji "Oluja“.
Samo četiri dana pre nego što će se naći u toj koloni stradalnika koji su bežali pred "Olujom“, Ljuban jednak je u Glini primio Orden Svetog Save I reda koji mu je uručio patrijarh Pavle.
U znak najdubljeg poštovanja prema njegovom stradanju i istini koju je nosio i svedočio, patrijarh Pavle mu je tom prilikom celivao ruku. Bio je to jedini poznati slučaj da je patrijarh Pavle to učinio.
Umro je dve godine kasnije, 1997. u Beogradu, daleko od svog doma.

O životu Ljubana Jednaka i kako je preživeo ustaški pokolj, jednom prilikom je ispričala njegova ćerka Dušanka.
- Otac mojoj braći Stevi i Dušanu, i meni, nikada nije pričao o masakru u Glini, ali smo mi krišom slušali kada je o tome pričao novinarima koji su, posle Drugog svetskog rata, dolazili u našu kuću u Glini. Imao je 26 godina kada su ga ustaše uhapsile, vezale mu ruke žicom i odvele ga u Crkvu Presvete Bogorodice. Tamo su već bile stotine Srba, koje su tako vezane maltretirali, palili im brkove i kosu, "blago“ prerezivali grkljan i terali ih tako poluzaklane da pevaju…
- Mrtve su bacali ukraj crkve, a nad živima se iživljavali do besvesti. Oko ponoći, prvi put su počeli mrtve da bacaju u kamione, kako bi ih prevezli do pet kilometara udaljene jame u koju su ih bacali. Taj njihov odlazak tata je iskoristio da se sa strane gde su bili živi prebaci među mrtve. Bio je izmučen toliko da nisu primetili da je živ, pa su ga sa sledećom grupom mrtvih bacili na kamion. U jami su ustaše, kako je pričao, mrtve Srbe ponovo probadali bajonetima ili su pucali u njih. Tada su i oca ranili u ključnu kost i nogu. Jedan ustaša je čak stajao nogom na njemu dok je probadao druge…
Smrt ga je, kako je ispričala Ljubanova ćerka, i tada zaobišla, jer su ustaše otišle po još mrtvih, a jamu su ostavile nezatrpanu.
- "Jesi li i ti živ?“, pitao je oca tada još jedan preživeli – pričala je Dušanka.
- Izvukli su se iz jame, i tako ranjeni zajedno stigli do kukuruza, gde su se rastali. Sutradan, oca je našao ujak Pavle Lončar, kod kog je bio šest meseci, a potom je otišao u partizane. Njegovog druga iz jame ustaše su vrlo brzo uhvatile i ubile - ispričala je njegova ćerka i istakla je njen otac živeo sa teškim trauma.
Pouka koju treba da primenimo, i na taj način olakšamo sebi um od nepotrebnih opterećenja.
Sećajući se nevino postradalih u zločinačkoj akciji „Oluja“, episkop osečkopoljski i baranjski pozvao na praštanje, nadu i oslonac u Hristu, poručujući da se stradanje pretvara u put ka Carstvu Božjem.
Pravoslavni hrišćanin je pozvan da neprestano radi na sebi - ne da bi bio bolji od drugih, već da bi bio bliži onome što je čovečno i božansko u njemu.
Na Preobraženje Gospodnje pre tri decenije, omiljeni duhovni vođa je u svojim molitvama i opomenama ukazao na snagu vere, mira i odanosti Bogu, ostavljajući poruku koja i danas inspiriše pravoslavne vernike u svetu punom izazova.
Sveća je istovremeno znak žrtve i vere.
U besedi za petak 2. sedmice po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički objašnjava zašto za služenje Crkvi nisu dovoljni ni znanje ni ljudsko priznanje, već blagodat koja se prenosi od apostolskih vremena.
Svakodnevni vodič kroz Petrovski post sa predlozima posnih obroka, molitvama i duhovnim poukama najvećih svetitelja pravoslavlja.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju praznik Prepodobnog Isakija Ispovednika po starom kalendaru, a Prepodobnog Onufrija Velikog i Svetog Petra Atoskog po novom kalendaru. Katolička crkva slavi blagdan Presvetog Srca Isusovog, dok muslimani i Jevreji nemaju univerzalno priznat veliki praznik.
U crkvi Uspenja Presvete Bogorodice jubilej je proslavljen kroz liturgiju, zvuke hilandarskih pojaca i sabranje koje je pokazalo duboku vezu ovog prostora sa svetogorskim nasleđem i živim predanjem Crkve.
Arhimandrit Jefrem poručio je da prisustvo Časnog Pojasa nije slučajno, govorio je o „milion poklonika“, zavetu kneza Lazara i duhovnoj vezi koja ostaje i posle odlaska svetinje u Vatoped.
Na Vračaru, pred odlazak Časnog pojasa Presvete Bogorodice, emotivni prizori i molitvena tišina obeležili su ispraćaj koji je, uz suze patrijarha i sabranost vernika, zatvorio 17 dana hodočašća kroz Hram Svetog Save.
Svetinja je u molitvenoj tišini ispraćena iz srpske prestonice ka manastiru Vatoped, u kojem se vekovima čuva.
Egzarhat u Letoniji Moskva vidi kao nastavak širenja Carigrada i produbljivanje spora koji je počeo u Ukrajini.
Sveti oci su često govorili da su upravo neprijatnosti, uvrede i klevete prilika da čovek proveri svoju veru, smirenje i poverenje u Boga.
Od 2020. godine sa lica Bogorodice "Utešiteljke" u Grčkoj neprestano teku suze, a pred ikonom svakodnevno dolaze ljudi koji traže utehu, nadu i odgovore.