ZAŠTO NEKI LJUDI NIKAKO NE MOGU DA NAPREDUJU: Otac Aleksandar o zaglavljivanju u tuđem blatu i kako to prevazići
Samo napredak koji se gradi na ljubavi ima čvrst temelj.
U pravoslavnoj tradiciji, svaki čovek je ikona Božja, bez obzira na njegove mane, padove ili slabosti.
U vremenu ubrzanog života, kada se reči često izgovaraju bez mnogo razmišljanja, a postupci vode trenutnim osećanjima, pravoslavna vera nas iznova podseća na duboku odgovornost koju imamo jedni prema drugima.
Svaki susret sa drugim čovekom postaje prilika da pokažemo ono što nosimo u sebi - da li je to razumevanje ili osuda, blagost ili grubost, strpljenje ili nestrpljenje.
U svakodnevnim odnosima, često zaboravljamo koliko male stvari imaju veliku težinu.
Način na koji se obraćamo bližnjima, ton kojim govorimo, spremnost da saslušamo ili pružimo utehu - sve su to nevidljivi, ali snažni tragovi koje ostavljamo u tuđim životima. Pravoslavno učenje nas neprestano poziva da budemo svesni tih tragova, jer oni ne ostaju samo među ljudima, već se prenose i na naš odnos sa Bogom.
Posebno mesto u tom duhovnom poretku zauzima praštanje. Ono nije znak slabosti, već snage duha i vere. Praštanjem se čovek oslobađa tereta koji nosi u sebi, ali i otvara prostor za milost koja dolazi odozgo. Isto tako, osuda i gordost zatvaraju srce i udaljavaju čoveka od istinske ljubavi, one koja ne traži ništa zauzvrat i koja ne pravi razliku među ljudima.
U pravoslavnoj tradiciji, svaki čovek je ikona Božja, bez obzira na njegove mane, padove ili slabosti. Upravo zbog toga, odnos prema drugima postaje ogledalo sopstvene duše.
Starci i duhovnici kroz vekove su opominjali da ništa ne prolazi nezabeleženo u duhovnom smislu. Sve što činimo drugima, na neki način vraća se nama, ali ne kao kazna, već kao mera pravednosti i istine koja vlada u Božjem poretku.
Upravo o toj jednostavnoj, ali dubokoj istini govorio je i starac Josif Isihasta.
"Sa kakvim se poštovanjem ti budeš obraćao ljudima, tako će se i tebi obratiti Hristos. Kakvom merom budeš merio ljude tom istom merom će on meriti tebe. Kako ti drugima budeš praštao grehe tako će i on oprostiti tebi."
Samo napredak koji se gradi na ljubavi ima čvrst temelj.
Duhovnici vekovima upozoravaju da čovek ne može imati istinski mir ukoliko u sebi nosi nemir prema drugima.
Suština Vaskrsa ne nalazi se samo u običajima već u dubokoj poruci koju nosi Vaskrs - u potrebi za pokajanjem, praštanjem i promenom života.
Mnogi duhovnici kroz vekove ukazivali su na opasnost od reči izgovorenih bez ljubavi i smirenja.
Oprost ne znači opravdavanje tuđih postupaka, već oslobađanje sopstvene duše od tereta.
Zabeležena u Jevanđelju po Mateju, u šestoj glavi, ova molitva predstavlja duhovni putokaz, ogledalo savesti i merilo odnosa prema Bogu i ljudima.
Pravoslavna duhovnost uči da se zlo ne pobeđuje zlom, već dobrim, i da se istinska pobeda ne ostvaruje nad drugim čovekom, već nad sobom.
Pravoslavna mudrost podseća da se istinski oslonac ne traži u prolaznom, već u večnom, jer samo ono što je ukorenjeno u Bogu ne može biti iznevereno.
Jedan od najvećih pravoslavnih svetitelja u jednoj rečenici sažima iskustvo trenutka u kojem se, uprkos utisku kraja, pokreće nešto drugo.
Poglavar Ruske pravoslavne crkve u Moskvi govorio je o podelama u pravoslavlju i porastu napetosti među crkvenim centrima, uz poruku da je za izlazak iz krize neophodan povratak kanonskom poretku i dijalogu.
Ona je tihi saputnik vernika u svakodnevnom životu.
Sveštenik iz Krefelda svedoči o mladima koji napuštaju duhovnu neizvesnost i prihvataju veru sa jasnim pravilima, liturgijskim životom i nepromenjenim učenjem koje im donosi sigurnost i smisao.
Eparhija zagrebačko-ljubljanska ne ostavlja prostor za relativizaciju – traži odgovornost, upozorava na posledice i ukazuje da je pogođeno nešto mnogo dublje od same svetinje
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
Mitropolit dabrobosanski govori o odlasku mladih, tišini koja postaje opasna, zloupotrebi vlasti i prizorima iz Jerusalima koji bude nelagodu.
U razgovoru koji nadilazi uobičajene novinarske priče, otac Dimitrije govori o smislu praznovanja, o radosti koja ne prolazi i o tome zašto se Vaskrs ne objašnjava, već prepoznaje u životu, odnosima i svakodnevnim susretima vernika.
Ona je tihi saputnik vernika u svakodnevnom životu.
Dok policija istražuje vandalizam nad pravoslavnim objektom, predsednik Samostalne demokratske srpske stranke upozorava na atmosferu u javnom prostoru i ukazuje na širi društveni kontekst koji prati slučaj.
Jednostavan recept iz domaće kuhinje koji se pripremao u mrsne dane, uz pažljivo birane sastojke i strpljenje koje svakoj trpezi daje posebnu toplinu i punoću ukusa.