DA LI DECA TREBA DA IDU NA GROBLJE I PRISUSTVUJU SAHRANAMA: Otac Borislav izneo stav Crkve i razrešio svaku dilemu
Sveštenik Borislav Petrić kaže da je naša dužnost da decu spremamo i učimo ih da je smrt deo života.
Crkva zato uvek poziva roditelje da budu svesni svoje odgovornosti, jer se duhovni put deteta velikim delom gradi kroz njihove odluke, reči i dela.
Pravoslavno predanje uvek je isticalo da je dete dar Božiji i da se njegova duša oblikuje još od najranijih dana.
Crkva naglašava da deca nisu samo produžetak porodice, već i mali članovi zajednice koji kroz porodičnu toplinu, liturgijski život i primer roditelja uče šta znači živeti u ljubavi, smirenju i odgovornosti pred Bogom.
Zbog toga se porodica naziva "malom crkvom" – mestom gde dete prvi put upoznaje dobro, praštanje i molitvu, ali i gde stiče osećaj sigurnosti koji ga oblikuje za ceo život.
Upravo zato pravoslavlje naglašava da od porodice mnogo zavisi: kakav je duhovni ambijent u domu, takve će temelje dete poneti sa sobom.
Ako roditelji žive veru, dete će upiti tu atmosferu prirodno, neprimetno, kao nešto što je deo svakodnevice. Ako roditelji neguju ljubav, međusobno poštovanje i mir, i dete će u takvom okruženju rasti u zdravu ličnost, sposobnu da razume sebe i druge.
Crkva zato uvek poziva roditelje da budu svesni svoje odgovornosti, jer se duhovni put deteta velikim delom gradi kroz njihove odluke, reči i dela.
U tome se posebno prepoznaje i poruka koju je naglašavao iguman Gavrilo Raletinački, podsećajući roditelje da se sudbina dece ne oblikuje slučajno, već kroz njihov odnos prema Bogu i život u veri:
"Učite decu veri Hristovoj, jer od vere zavisiće sudbina vaše dece, kako budu poštovali veru, takvu će im Bog sreću dati. Drugačije ne može biti. Sudbina je u našim rukama i ona se svaki dan menja. Ako mi dobro činimo prema Bogu, i Bog će činiti dobro prema nama".
Sveštenik Borislav Petrić kaže da je naša dužnost da decu spremamo i učimo ih da je smrt deo života.
Pravoslavlje uči da je dete dar Božiji, ali i odgovornost koju roditelji preuzimaju pred Bogom.
Paroh hrama Svetog Aleksandra Nevskog u Moskvi otkriva zašto uplašena deca gube poverenje u Boga i kako ljubav, molitva i nežan razgovor otvaraju put istinskoj veri.
Isus je u deci video uzor vere, nevinosti i potpunog poverenja u Boga, koje je neophodno svakome ko želi da bude deo Carstva Nebeskog.
Pravoslavlje uči da čovek nikada nije izgubljen dokle god postoje ljubav i molitva.
Deca ne slušaju samo reči svojih roditelja - ona upijaju njihov život.
Roditelji često iz najbolje namere pokušavaju da nametnu svojoj deci pravila, očekivanja i vrednosti, ali nailaze na otpor, nerazumevanje, pa čak i potpuni prekid komunikacije.
Porodični odnosi ne zasnivaju se na očekivanjima, već na poverenju i ljubavi koje se grade svakodnevno.
Primer svetitelja pokazuje da strpljiva molitva i nepokolebljiva nada nisu samo duhovne prakse, već put ka isceljenju, unutrašnjem miru i obnovi vere u teškim trenucima.
Protojerej Vladimir Dolgih objašnjava da se iza karata, zvezda i proročanstava krije duhovna opasnost koja čoveka vodi dalje nego što misli.
Slavski kolač se osvećuje da bismo ga jeli i, upravo jedući ga, osvećujemo i sebe i dom u kome slavimo, objašnjava sveštenik.
Patnja, koliko god teška bila, nije kraj, već prolaz ka nečemu višem.
Skoro tri decenije ovaj zanatlija iz Ježevice izrađuje voštanice po manastirskom predanju, učeći nas da se prava sveća ne stvara mašinom, već strpljenjem, iskustvom i verom koja se ne gasi ni kada plamen dogori.
Na manastirskom imanju, nakon požara i decenija bez uzgoja, bratstvo uz pomoć svetogorskih monaha i molitvu igumana Metodija obnavlja poljoprivrednu tradiciju, dajući novi život ekonomiji i duhovnom životu manastira.
U manastiru Mrkonjići, samo nekoliko metara od ulaza u hram, stoji košćela stara više od četiri veka - mesto gde se susreću vera, predanje i čudo prirode.
Od prenosa posmrtnih ostataka pesnika iz Amerike do današnje uloge hrama na Crkvini kao duhovnog i kulturnog središta – priča o svetinji koja je postala znak prepoznavanja Trebinja.
Vlada Srbije proglasila Jefimijinu "Pohvalu" kulturnim dobrom od izuzetnog značaja, čime je vekovni vez pokrov za mošti kneza Lazara iz crkvene tišine prešao u samo središte pažnje cele nacije.
Jednostavna, očaravajuća poslastica iz knjige Ko posto dušu gosti koja osvežava dušu i donosi mir manastirske kuhinje.
Ispovest oslobađa čoveka od greha za koji se iskreno kaje, ali mnogi i dalje nastavljaju da ga ponavljaju.