KAKO POMOĆI DETETU KOJE JE KRENULO STRANPUTICOM: Starac Pajsije kaže da roditelji nikad ne smeju uraditi ovu stvar
Pravoslavlje uči da čovek nikada nije izgubljen dokle god postoje ljubav i molitva.
Roditelji nisu pozvani da budu strogi upravitelji, već živi primer svojoj deci, pokazujući sopstvenim životom šta znače dobrota, strpljenje i vera.
U savremenom društvu porodica se suočava sa sve većim izazovima, a vaspitanje dece mnogima deluje teže nego ikada ranije. U vremenu ubrzanog života, stalnih pritisaka i nametnutih modela ponašanja, roditelji često lutaju između stroge discipline i popustljivosti, tražeći meru koja će njihovu decu izvesti na pravi put.
Sve je više onih koji se pitaju kako odgajati dete u svetu u kojem se vrednosti menjaju, a autoritet roditelja često dovodi u pitanje.
Pravoslavno učenje ne nudi brza i površna rešenja, već poziva na povratak suštini - ljubavi kao temelju svakog odnosa. U tom duhu, porodica se ne posmatra kao sistem pravila i kazni, već kao zajednica u kojoj vlada uzajamno poštovanje i poverenje. Roditelji nisu pozvani da budu strogi upravitelji, već živi primer svojoj deci, pokazujući sopstvenim životom šta znače dobrota, strpljenje i vera.
U takvom poretku, dete ne raste u strahu, već u slobodi koja nije samovolja, već plod sigurnosti. Kada zna da je voljeno, ono prirodno razvija poštovanje prema roditeljima, bez potrebe za nametanjem autoriteta.
Porodica u kojoj vlada ljubav ne poznaje hladnu distancu niti napetost - u njoj se razgovara otvoreno, deli se i radost i tuga, a svaki član oseća da pripada i da je prihvaćen.
Nasuprot savremenim tendencijama koje često zagovaraju ili strogu kontrolu ili potpunu popustljivost, pravoslavlje ukazuje na put ravnoteže: ljubav koja vaspitava, ali ne guši; slobodu koja izgrađuje, ali ne razara. Takva ljubav ne isključuje odgovornost, niti ukida granice, već ih postavlja sa merom i razumevanjem, uvek imajući u vidu dobro deteta i njegovo duhovno sazrevanje.
Upravo u toj ljubavi, koja spaja slobodu i poštovanje, krije se odgovor na izazove savremenog roditeljstva, jer ona ne proizvodi strah, već ga prevazilazi i pretvara u poverenje i bliskost, a na to još davnih dana ukazivao i Prepodobni Josif Pesmopisac:
"U dobrim porodicama deca se ponašaju slobodno. U takvim porodicama deca poštuju roditelje, a niko ‘ne hoda po jajima’, niti postoji vojnička disciplina. Deca se raduju gledajući oca i majku, a roditelji se raduju gledajući svoju decu. Avva Isaak Sirijski kaže: ‘Ljubav ne zna za (lažni) stid.’ U ljubavi postoji smelost, u najboljem smislu te reči. U ljubavi takve vrste postoje trepet i poštovanje prema drugima, takva ljubav pobeđuje svaki strah."
Pravoslavlje uči da čovek nikada nije izgubljen dokle god postoje ljubav i molitva.
Crkva zato uvek poziva roditelje da budu svesni svoje odgovornosti, jer se duhovni put deteta velikim delom gradi kroz njihove odluke, reči i dela.
U pravoslavnom razumevanju čoveka, duša se ne razvija izolovano.
Dom se smatra malom Crkvom, a roditelj onim koji ne vaspitava samo rečima, već prevashodno sopstvenim primerom.
Ako u porodici odrasta samo jedan dečak, nemoguće ga je odgajiti kao muškarca, tvrdi otac Dimitrije.
Otac Predrag naglašava da vera nije prostor za one koji se povlače i boje.
Porodični odnosi ne zasnivaju se na očekivanjima, već na poverenju i ljubavi koje se grade svakodnevno.
Odgovornost roditelja nije samo da obezbede materijalne uslove za život, već da dete uvedu u svet ljubavi, žrtve i istine.
Učenje jednog od najvećih svetitelja pravoslavlja usmerava pažnju na to da se upravo kroz različitosti gradi punoća ljudskih odnosa i razumevanja među ljudima.
Mark Linč kritikovao je američku spoljnopolitičku pasivnost, najavljujući zakonodavne i ekonomske mere prema Turskoj dok ne dođe do promene statusa Aja Sofije.
Među kandidatima je i mestobljustitelj prestola, dok jedan od ranije pominjanih arhijereja nije ušao u završni krug. Postupak se nastavlja pred nadležnim telom koje donosi konačnu odluku.
Pravoslavno iskustvo kroz vekove svedoči da je tišina ogledalo duše - u njoj nema skrivanja ni opravdanja.
Eparhija zagrebačko-ljubljanska ne ostavlja prostor za relativizaciju – traži odgovornost, upozorava na posledice i ukazuje da je pogođeno nešto mnogo dublje od same svetinje
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
Mitropolit dabrobosanski govori o odlasku mladih, tišini koja postaje opasna, zloupotrebi vlasti i prizorima iz Jerusalima koji bude nelagodu.
U razgovoru koji nadilazi uobičajene novinarske priče, otac Dimitrije govori o smislu praznovanja, o radosti koja ne prolazi i o tome zašto se Vaskrs ne objašnjava, već prepoznaje u životu, odnosima i svakodnevnim susretima vernika.
Predanje sa Kosova i Metohije čuva priču o salati koja je pratila svečane obroke, jednostavna, a puna ukusa.
Opsežna analiza višedecenijskih istraživanja otkriva složene uzroke razlika u religioznosti i pokazuje kako društveni položaj, psihološki obrasci i istorijske okolnosti oblikuju odnos prema veri, čak i tamo gde su uloge strogo podeljene
U besedi za 3. utorak po Vaskrsu, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički naglašava da čovekova budućnost zavisi od duhovne blizine Onome kome pripada.