ZAŠTO VAS DECA NE SLUŠAJU: Otac Evmenije otkriva da samo preslikavaju nesvesni odnos roditelja prema tri važne stvari
Zahtevati od drugih više nego od sebe daleko je lakše i jednostavnije.
Dom se smatra malom Crkvom, a roditelj onim koji ne vaspitava samo rečima, već prevashodno sopstvenim primerom.
U pravoslavnom shvatanju, vaspitanje dece nikada nije bilo puko prenošenje pravila i skup zabrana i kazni, već pre svega lični podvig roditelja.
Dom se smatra malom Crkvom, a roditelj onim koji ne vaspitava samo rečima, nego i sopstvenim primerom - strpljenjem, molitvom i tihim trpljenjem.
Dete najdublje pamti ne ono što mu je naređeno, već ono što je osetilo - toplinu, brigu, ali i bol roditeljskog srca koje se bori za njegovo spasenje.
Pravoslavna tradicija uči da se duša deteta ne oblikuje silom, već ljubavlju.
Majčinstvo i očinstvo u pravoslavlju nose krst odgovornosti, ali i krst neprestane molitve. Roditelji nisu gospodari duša svoje dece, već njihovi čuvari, pozvani da ih vode ka Hristu, a ne da ih oblikuju po sopstvenoj volji.
Kada dete pogreši, to nije samo povod za ukor, već trenutak u kojem se roditelj suočava sa sopstvenom nemoći i potrebom da pomoć zatraži od Boga. Suze tada nisu znak slabosti, već svedočanstvo ljubavi koja se ne miri sa grehom, ali ni sa gubitkom nade.
Deca, čak i kada su mala, prepoznaju istinu. Ona znaju kada roditelj govori iz brige, a kada iz gneva. Suza koja se prolije pred ikonom, tiha molitva upućena Majci Božijoj, ima snagu da učini ono što stroga reč ne može. Takvo vaspitanje ne lomi volju, već je omekšava; ne ponižava dete, već ga budi. Ono tada ne prestaje da čini loše zbog straha, nego zbog saosećanja i ljubavi prema roditelju.
U tom duhu govorio je i otac Pavle Gumerov:
- Jedna majka je imala sedmoro dece, i sva su odrasla vredno, sva u dobrim porodicama. Pitali su je kako ih je vaspitavala. Rekla je da ih je vaspitavala sa suzama. "Čim počnu da rade nešto loše, počinjem da se molim Majci Božijoj, pa čak i da plačem." A deca tada kažu: "Mama, ne plači, više to nećemo." Tako ih je vaspitala."
Zahtevati od drugih više nego od sebe daleko je lakše i jednostavnije.
Jedna snažna pouka svetogorskog starca pokazuje put kojim se odgaja hrišćanin, a ne egoista.
Dom nije samo prostor u kojem se živi, već duhovna radionica u kojoj se oblikuju misli, reči i dela, a roditelji su prvi i najvažniji učitelji vere.
Crkva uči da je bračna vernost temelj porodičnog mira i duhovnog zdravlja.
Budi deo Religija.rs zajednice.
Njegov miris prati molitvu, praznike i važne porodične trenutke, dok se kadenje u pravoslavlju smatra mnogo više od običaja koji se prenosi sa generacije na generaciju.
Ova velika svetinja, donesena sa Svete Gore od strane hilandarskih monaha predvođenih visokoprepodobnim igumanom Metodijem, naišla je na veličanstven prijem kod vernog naroda sa gotovo svih krajeva regije.
Govoreći o poniženju i strahu od tuđih reči, sveštenik je naglasio da niko ne može drugog čoveka istinski da ponizi, jer poniženje u duhovnom smislu nastaje iz čovekovih sopstvenih postupaka i greha.
Još kao dečak čuvao je ovce, ali je vreme koje je provodio na pašnjacima koristio za molitvu.
Čak i kada mnogo puta padne, čovek ne treba da odustane od pokajanja, molitve i borbe za sopstveno spasenje.
Otac Joil Bulatović bio je izričit u stavu da je bolje slavu ne obeležavati nego je pretvoriti u nešto što nema veze sa njenim pravim značenjem.
Bog vidi i ono što mi ne možemo.
Dom ima dubok duhovni značaj, jer se u njemu uči ljubavi, praštanju, strpljenju i požrtvovanosti.
Na video-snimcima vidi se evakuacija monahinja, dok se u blizini svetinje vatrogasci bore sa vatrenom stihijom.
Otkrijte kako se priprema raskošna torta od beze kora, oraha i čokolade koja je obeležila generacije i svečane trenutke u našim domovima.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Priprema se bez komplikovanih postupaka, a najvažniji korak dolazi kada se izvadi iz rerne i prelije mirisnom mešavinom peršuna, ulja i belog luka.
Pravoslavlje uči da čovek nikada nije izgubljen dokle god postoje ljubav i molitva.
Roditelji često iz najbolje namere pokušavaju da nametnu svojoj deci pravila, očekivanja i vrednosti, ali nailaze na otpor, nerazumevanje, pa čak i potpuni prekid komunikacije.
U pravoslavnom razumevanju čoveka, duša se ne razvija izolovano.
Crkva zato uvek poziva roditelje da budu svesni svoje odgovornosti, jer se duhovni put deteta velikim delom gradi kroz njihove odluke, reči i dela.
Njegov miris prati molitvu, praznike i važne porodične trenutke, dok se kadenje u pravoslavlju smatra mnogo više od običaja koji se prenosi sa generacije na generaciju.
Govoreći o poniženju i strahu od tuđih reči, sveštenik je naglasio da niko ne može drugog čoveka istinski da ponizi, jer poniženje u duhovnom smislu nastaje iz čovekovih sopstvenih postupaka i greha.
Čak i kada mnogo puta padne, čovek ne treba da odustane od pokajanja, molitve i borbe za sopstveno spasenje.
Otac Joil Bulatović bio je izričit u stavu da je bolje slavu ne obeležavati nego je pretvoriti u nešto što nema veze sa njenim pravim značenjem.
Njegov miris prati molitvu, praznike i važne porodične trenutke, dok se kadenje u pravoslavlju smatra mnogo više od običaja koji se prenosi sa generacije na generaciju.
Ova velika svetinja, donesena sa Svete Gore od strane hilandarskih monaha predvođenih visokoprepodobnim igumanom Metodijem, naišla je na veličanstven prijem kod vernog naroda sa gotovo svih krajeva regije.
Govoreći o poniženju i strahu od tuđih reči, sveštenik je naglasio da niko ne može drugog čoveka istinski da ponizi, jer poniženje u duhovnom smislu nastaje iz čovekovih sopstvenih postupaka i greha.
Još kao dečak čuvao je ovce, ali je vreme koje je provodio na pašnjacima koristio za molitvu.
Pravoslavno učenje podseća da čovek ne bi trebalo da vrednuje život samo kroz ono što poseduje i postiže, već i kroz odnos prema bližnjima, sopstvenim postupcima i Bogu.
Otac Dejan Krstić objasnio je i istorijsko poreklo crkvenih zapovesti, navodeći da je reč o pravilima koja su se razvijala kroz različite tradicije i crkvenu praksu.
Kađenje je blagosiljanje i osvećenje prostora, a ne obaveza da se svaki kvadratni metar kuće na isti način kadi, objasnio je sveštenik.